U petak 29. svibnja u ranim jutarnjim satima „25 žigosanih“ krenulo je na putovanje. I to kakvo!

Vozili smo se jednom od 10 najljepših ruta na svijetu uživajući u „nestvarnim“ prizorima kanjona rijeke Neretve i živopisnim „sličicama“ Počitelja, Mostara, Jablanice, Konjica… Toliko smo bili zadivljeni viđenim, a nije odmoglo ni veselo ozračje u autobusu uz gitaru i mandolinu, da nismo ni „skužili“ kad se ispred nas ukazalo Sarajevo – „polje oko dvora“, „dom Miljacke“, „duša sarajevsko-zeničke kotline“, ljubav Kemala Montena i još mnogo, mnogo toga…

Simpatični vodič Goran koji nas je putem pripremao na „mnogost“ Sarajeva po dolasku nas je predao u ruke osebujnom i nezamjenjivom Ziji koji nalikuje izvjesnom Faruku, i koji se na nekih 27 sarajevskih stupnjeva pojavio u odijelu ispod kojega je nosio džemper. No to nije bilo najzanimljivije na Ziji. Zijo je svojom pojavom, stasom, glasom i „motom“ definicija onog nadaleko poznatog bosanskog šarma i duhovitosti. On je svjedok sarajevske stvarnosti, vrsni poznavatelj njegove bogate i burne povijesti, „hodajuća enciklopedija“ i pravi „pravcati“ Sarajlija. Boljega vodiča nismo mogli ni zamisliti.

Prvo smo napravili đir autobusom. Što nam je Zijo sve pokazao? Sarajevo koje s uzvisine izgleda kao zbir crvenih krovova naslaganih jedan na drugome, tri planine koje ga okružuju (Trebević, Igman, Bjelašnicu), kulu Bijelu tabiju, Marijin dvor, Olimpijsku dvoranu – „Zetra Arenu“ u kojoj su se 1984. održale Zimske olimpijske igre, stadion „Grbavica“ („Dolina ćupova“) na kojemu domaće utakmice igra FK „Željezničar“, mjesto gdje je snimljena posljednja scena filma „Walter brani Sarajevo“, Kozju ćupriju… U jednome trenutku smo čak „svratili“ i do Saudijske Arabije.

Kad smo stupili na sarajevsko tlo, „dočekala“ nas je rijeka Miljacka i Latinska ćuprija, čuveni sarajevski most poznat širom svijeta po blizini atentata koji je bio povod Prvome svjetskom ratu, što nam je Zijo majstorski rekonstruirao. S desne strane Miljacke vidimo Gradsku vijećnicu, najreprezentativniju građevinu iz austrougarskoga razdoblja, a s lijeve  „Inat kuću“, danas restoran u kojemu se poslužuju tradicionalna bosanska jela. Uslijedila je šetnja Starim gradom, povijesno-kulturnim središtem i glavnom turističkom atrakcijom Sarajeva – Baščaršijom. Kao pravi turisti, odmah smo pitali Ziju koje su najbolje ćevabdžinice, jer o ćevapima „sanjamo“ još od Jablanice (lažem, Splita).

Što smo sve vidjeli na Baščaršiji? A što nismo. Čuveni Sebilj čija voda „obećava“ povratak u Sarajevo, Gazi Husrev-begovu džamiju koja nije najljepša, ali je najznačajnija sarajevska džamija (ako vas zanima zašto, pitajte Ziju), Gazi Husrev-begov bezistan (Alaj smo se nakupovali!), restoran u kojemu je večerala britanska princeza Diana, brojne konake, hanove i druga jedinstvena ostvarenja osmanske gradske arhitekture.

U samome središtu grada nalazi se i  prekrasna Katedrala Srca Isusova ispred koje je spomenik papi Ivanu Pavlu Drugome, a u njezinoj neposrednoj blizini sinagoga te Saborna pravoslavna crkva pokraj koje se nalazi Trg Oslobođenja. Na njemu se sastaju stari i mladi, prodaje se odjeća, nakit, hrana, sve jedno do drugoga. Kako Zijo kaže, oslobođenje je donijelo slobodu pa na Trgu vlada sloboda. Vidjeli smo i Gradsku tržnicu te „Zelenu pijacu“, tzv. Markale koje su proglašene nacionalnom spomenikom Bosne i Hercegovine.

Nakon razgledavanja oprostili smo se s Farukom, pardon, Zijom, i krenuli u posjet Osnovnoj školi „Silvije Strahimir Kranjčević“. Naše sarajevske kolege ugostile su nas toplo i srdačno, onako kako samo Bosanci znaju. Razmijenili smo iskustva i poklone, popili „kahvu“, fotografirali se te ih pozvali u posjet Splitu i našoj školi gdje su uvijek dobrodošli.

„Jedva čekam pojest ćevape!“ Svi su barem jednom izgovorili tu rečenicu. Smjestili smo se u hotelu „Europa“ u samome središtu grada i dobili „slobodno“ za ručak, razgledavanje, kupovinu suvenira, odmor… Naša prva stanica – ćevabdžinica. Neki su išli kod „Želje“, neki u „Mrkve“. Isplatilo se čekanje jer su bili „za prste polizat“.

Potom smo se ozbiljno dali u potragu za „đinđama“, bosanskom „kahvom“, džezvama, kajmakom, pitama, baklavama, tufahijama, raznim rukotvorinama i sarajevskim „simbolima“, uz nezaobilazno cjenkanje i fotografiranje. Nisu nas zaobišli ni trgovci „origigi“ parfemima (Versage, Choco Mademoiselle...). Svud oko nas šarenilo boja, građevina, ljudi… Multikulturalnost je ono čim Sarajevo zrači na svakome koraku. „Šarenilo ljudi“ je prvo što primijetite u Sarajevu – domaći i strani bijelci, Arapi (čiji broj nas je iznenadio), Japanci, Kinezi, Afroamerikanci… Svi na jednom mjestu, a sve „štima“. U jednoj kratkoj šetnji obiđete džamiju, sinagogu, katoličku i pravoslavnu crkvu. Sarajevo je uvijek „podnosilo“ i „prihvaćalo“  različitosti. Ono ne bi bilo to što jest da nema toga „šarenila“ koje se stapa u jednu boju – boju tolerancije. Tako kaže Zijo, a Zijina riječ je zakon. Govore da je Sarajevo Europa, Balkan i Turska u malom. Mi smo se na svoje oči uvjerili u to, kao i u ljubaznost i gostoprimstvo Sarajlija. Kad čuju da ste iz Splita, oduševe se jednako kao i mi Sarajevom, i dok „ne kažete keks“, već vas zovu „komšijama“.

Jedino bolje od doživljaja Sarajeva danju je Sarajevo po noći. Ili? Ne, ne možemo se odlučiti. Večera za 25 „splitskih Sarajlija“ bila je organizirana u „Parku prinčeva“, jednom od nesumnjivo najljepših restorana u gradu. „Park prinčeva“ nalazi se na brdu s kojeg se pruža jedinstvena panorama Sarajeva. Tisuće svjetala, prizor koji oduzima dah… U restoranu smo uživali u specijalitetima nacionalne bosanske kuhinje i melodijama tamburaškoga sastava kojemu nismo mogli odoljeti, pa je „pala“ pjesma, a i ples. „Ne možeš doći u Sarajevo, a ne otići u Sarajevsku pivaru“, govorili su nam svi, a mi smo ih poslušali. Vrhunsko pivo, ljubazno osoblje i predivan ambijent. Nismo zažalili i „vrlo odlično“ smo se zabavili. Neki su nastavili otkrivati čari sarajevskoga noćnog života, a neki su se povukli u hotelske odaje. Valjalo se odmoriti jer nas je sutra opet čekalo divno „dnevno“ Sarajevo i povratak u Split.

Ujutro smo popili „kahvu“, „điravali“ sarajevskim mahalama i posjetili buregdžinicu „ASDŽ“ gdje smo probali burek, sirnicu, zeljanicu, krumpirušu – pite ispod sača s preljevom od kajmaka i bijeloga luka. Uzmeš od svake po malo i ne možeš se odlučiti koja je bolja. Dok su neki  upoznavali bogatu bosansku gastronomsku ponudu, pa su posjetili i čajdžinicu „Džirlo“ u kojoj su degustirali salep i pili „kahvu sa šerbetom“, počastili se kadaifom i tulumbom, drugi su upoznavali bosansku kulturu posjetom Gazi Husrev-begovoj džamiji (u kojoj je za pripadnice nježnijega spola obvezna bila marama), Muzeju „Sarajevo“ i Art kući sevdaha gdje su se upoznali s povijesnim razvojem sevdalinke kao nezaobilaznoga čimbenika bosanskohercegovačkoga kulturnog identiteta. Bilo je i onih koji su proučili bosanski jezik (pozdrav Hanki).  Udaljavanjem od staroga dijela grada sve je vidljiviji utjecaj Zapada i imate osjećaj kao da se nalazite u nekom europskom gradu koji ima velike trgovačke centre, mondene restorane i kafiće… Ljudi se odijevaju „po zadnjoj modi“ i sličniji su nama (neki su obavili „pravi shopping“). Taj spoj Istoka i Zapada, tradicije i modernizma, objedinjen je u nazivu „metromahala“.  „To“ Sarajevo ne zaostaje za drugim europskim gradovima. Po nezaposlenosti, nažalost, prednjači. Život u Sarajevu nije perspektivan za mlade ljude, osim za djecu bogatih. Mladi konobar iz sarajevskoga „City puba“ povjerio nam je da odlazi u Švedsku, kao i mnogo njegovih prijatelja, jer u Sarajevu nema posla bez „štele“. Nije ni u nas bitno drugačije.

Sarajevska bajka splitske raje bližila se kraju… Posljednji pozdrav Sarajevu uputili smo sa 142 metra visokog Tornja „Avaz“, sjedišta novinsko-izdavačke kuće „Avaz“, koji je nekoć imao titulu najviše zgrade na Balkanu. Oni koji boluju od akrofobije, vrlo brzo su se „izliječili“ veličanstvenim pogledom na veličanstveno Sarajevo. Nije nama nikad dostaaaaa… pogleda na Sarajevo, fotografiranja („selfie-stick“ je ponovno „došao na svoje“) i „kahve“. Tako smo se „kahvom“ dostojno oprostili od „grada kahve“ i krenuli put Splita u kojemu se kultura ispijanja ka(h)ve ne razlikuje puno od ove sarajevske, bar što se vremenskog trajanja tiče.

A onda, šećer na kraju – posjet spomeniku prirode „Vrelo Bosne“ na Ilidži. Riječi su suvišne, dovoljno je reći – čista, netaknuta priroda. Okruženi bajkovitim zelenilom, prošetali smo, fotografirali se i „napunili baterije“ za povratak u „lipi“ naš Split. U autobusu veselica, pjesma, „nova imena“ (Hvala, Sulejmane!), jedno lijepo iznenađenje… i pregršt dojmova.

Ni dan danas dojmovi se nisu slegli. Na početku putovanja naš vodič Goran rekao nam je da ako nemamo dušu, Sarajevo će nam je dati, a ako je imamo, Sarajevo će je ispuniti. Kažu Sarajlije da ima neka tajna veza između njih i nas Splićana, da i mi imamo „tu neku dušu“. „Meraklije ste, bolan“, rekli bi oni. Ne znam je li to istina, ali pouzdano znam da nas je Sarajevo u svojoj „mnogosti“ i šarenilu u potpunosti razoružalo… Nepuna dva dana boravka bila su nam i više nego dovoljna da se „preko ušiju“ zaljubimo u Sarajevo (Jel' tako, Muhamete?), ali opet nedovoljna da se do kraja „naguštamo“ Sarajeva. Zato nam ne preostaje ništa drugo nego da do sljedećega susreta (jer smo se napili vode na Sebilju) „pivamo“ onu Keminu s dušom… "Bilo gdje da krenem o tebi sanjam, putevi me svi k tebi vode, čekam s nekom čežnjom na svjetla tvoja, Sarajevo, ljubavi moja…"