KLOKANI U FUŽINAMA

Prije susreta sa slovenskim ljepotama, uživali smo u Lijepoj Našoj – krajoliku Dalmacije, Like, Gorskoga kotara i Istre te domaćim (kaštelanskim) plodovima koje smo opjevali (trešnje šnje-šnje). Zarazni smijeh dosegnuo je vrhunac negdje oko Fužina. Ne znamo je li zbog trešanja, pjesme, prirodnih ljepota ili pospanosti, no Fužine su nas zadivile bogatstvom životinjskoga svijeta – nekoliko klokana skakutalo je u dolini. Jedan nas je slijedio čak do Ljubljane. :)

PODZEMNA BAJKA

"Sve je izrađeno kao da je djelo ruku najosjetljivijeg i najobrazovanijeg umjetnika; pa ipak je to čudo u noćnoj tami stvorila priroda bez očiju."

dr. E. H. Costa

Nakon što nas je Bepina zamalo izdala na granici, bilo je vrijeme za „čudo u noćnoj tami“ – veličanstveni podzemni svijet Postojnske jame, 24 km dug i 115 m dubok krški fenomen koji je stvorila rijeka Pivka. U sat i pol vremena, koliko je trajalo razgledavanje, mi i skupina Japanaca/Kineza/Koreanaca uvjerili smo se zašto je Postojnska jama kraljica slovenskih jama i jedna od najposjećenijih u svijetu. Prvo u vožnji vlakićem, a zatim šetnjom, divili smo se bajkovitim prizorima rovova, dvorana i galerija prekrasnih siga. Posebno nas je očarao Briljant, svjetlucavi snježnobijeli stalagmit visok pet metara koji je priroda strpljivo stvarala milijunima godina, kapljicu po kapljicu. „Da su ljudi tako strpljivi, gdje bi nam bio kraj“, zaključio je naš mudri poglavica. 

Uistinu, priroda je najveći umjetnik, čovjek njezino najveće remek-djelo, a čovječja ribica još jedan tajanstveni fenomen. Nije čovjek, nije ni ribica, najvjerojatnije je mali zmaj (tako kaže narod). Znanost pridjev „čovječja“ opravdava životnim vijekom ribice koji može trajati oko 100 godina, kao i ljudski. Ono u čemu se s „malim zmajem“ nikako „ne slažemo“ je njegova sposobnost života bez hrane u trajanju od deset godina. I razvijeniji sluh, nego vid. Bilo bi bolje da se i u tome „slažemo“.

OD MALOGA DO VELIKOGA ZMAJA

Oprostili smo se s „malim zmajem“ i uputili se prema „velikome zmaju“ – slovenskoj prijestolnici. Kroz rimsku Emonu, današnju Ljubljanu, protječe rijeka Ljubljanica na kojoj se nalaze tri mosta.

Najpoznatiji je Zmajev most sa skulpturom gradskoga simbola, pogađate – zmaja. Uz njega se veže Legenda o Jazonu i Argonautima u kojoj je Jazon pobijedio zmaja, dok je u vicu koji nam je ispričala naša draga vodička Julija Mujo „satrao“ svojom pričom, vjerovali ili ne – zmaja.  

Sve o zmajevima, Ljubljani i slovensko-bosansko-hrvatskoj netrpeljivosti doznali smo od Andreja, našega ljubljanskog vodiča slovensko-hrvatskih korijena koji nas je dočekao profesionalno, kao pravi Slovenac, te šalama na vlastiti račun, kao pravi Hrvat.

„Prvi slovenski uspon“ bio je onaj na Ljubljanski grad, drugi simbol Ljubljane, gdje smo razgledali srednjovjekovni dvorac iz 16. st. Nekada kasarna i zatvor, rušen u potresu, danas jedna od glavnih turističkih atrakcija grada, idealno mjesto za  proslave… Popeli smo se na toranj dvorca odakle se pruža prekrasan pogled na grad.

Par „selfija“, mahanje kostimiranim srednjovjekovnim likovima, „prvo slovensko vjenčanje“ i spremni smo za šetnju središtem Ljubljane.

Naš „Kekec“ nam je u kratkome obilasku pokazao katedralu sv. Nikole, Robbovu fontanu, baroknu zgradu Gradske vijećnice i Prešernov trg sa živopisnom crkvom Marijina Uznesenja. 

Mali trgovi s baroknim građevinama, suvenirnicama, kafićima i restoranima, ulični svirači i ljudi na biciklima, Ljubljanica s mostovima – slika je to zavodljive Ljubljane kojoj ni mi nismo odoljeli i jedva smo čekali sutrašnje slobodno vrijeme da se nauživamo ljubljanske romantike.

„NIŠTA MI NEĆE OVI DAN POKVARIT“

Od ljubljanske opuštenosti do bohinjskoga uzbuđenja – na putu prema Bohinju i mjestu Ribčev Laz, gdje se nalazio naš Hotel Jezero, ozračje u autobusu bilo je na vrhuncu. Kao pravi Dalmatinci, malo smo kasnili s prijavom u hotel i na dogovorenu večeru pa smo, računajući na razumijevanje i gostoljubivost dragih nam susjeda, pokušali odgoditi dogovoreno – no našim domaćinima to se nije uklapalo u program.

Sraz hrvatske spontanosti i slovenske programiranosti završio je sretnim ishodom. Malo smo „grintali“ (jer što je Dalmatinac bez „grintanja“), ali vrlo brzo smo se vratili svome principu  dobroga raspoloženja i odlučili da nam, kako kaže TBF, „ništa neće ovi dan pokvarit“.  I uspjeli smo. Slovencima ništa nije bilo jasno, posebice grohotan smijeh pri izgovaranju naših prezimena na recepciji, ali nama je sve bilo jasno. Iako smo nakon svega pogrješno skrenuli putem do „gostilne“, iako smo bili prilično gladni i umorni, ništa nas nije moglo spriječiti u naumu da večer provedemo u pjesmi, plesu i „zdravljici“. Pa čak ni slovenska harmonika. :)

VOGELE, VOGELE…

Novi je dan započeo buđenjem uz idilične prizore Bohinjskoga jezera okruženoga nepreglednim zelenilom koje nas je opustilo i smirilo, a upravo to nam je trebalo prije najvećega izazova – „drugoga slovenskog uspona“ čuvenom vogelskom uspinjačom na „samo“ 1535 metara.

Najveći izazovi nose sa sobom i najveće nagrade, a veličanstveni pogled na Nacionalni park Triglav i Bohinjsko jezero s vrha bio je i više od nagrade – jedinstven i nezamjenjiv doživljaj koji ćemo zauvijek pamtiti. 

Neki su bili toliko poneseni doživljajem da su počeli jodlati. Možda su tako skupljali hrabrost jer trebalo se s Vogela i spustiti…

Na vrhu smo pjevali „joleleihu“, a niža nadmorska visina prizvala je neke druge stihove – žičarom se prolomio zvuk nostalgične „Marjane, Marjane“ uz glazbenu pratnju usne harmonike, a potom i „Sretan rođendan“ našoj Ivani… Pjesma liječi sve, pa tako i strah od visine. Planinski zrak nas je „ogladnio“ i već smo se zamišljali na obali Bledskoga jezera kako uživamo u „kremnoj rezni“ ili kremšniti.

BLEJSKA IDILA

Ubrzo je mašta postala stvarnost iako nas je predivni Bled na trenutke vraćao u svijet mašte svojom nestvarnom ljepotom. Očaravajući prizor – jezero u podnožju Alpa, u daljini se nazire dvorac na 130 metara visokoj litici, u središtu je otočić okružen zelenilom jezera i drveća, a ispod Titove vile 30 glasnih Hrvata u iščekivanju novoga prijevoznog sredstva –  brodića „pletne“ koji vozi do otočića. Iako je omjer Hrvaška : Slovenija – 1185 : 1, ipak nas je ovaj jedan, ali vrijedan slovenski otočić zadivio.

Nismo se mogli odlučiti je li ljepši pogled s otočića na okolnu prirodu ili pogled na otočić i crkvu Marijina Uznesenja u njegovu središtu. No, vjerujem da se svima jednako svidjelo „zvono želja“ premda se u povlačenju (vješanju) ne možemo mjeriti s nekim drugim turistima. :)

Uz legendu o zvonu i nesretnoj ljubavnoj priči o mladoj udovici odlutali smo ponovno u neki drugi svijet, a gledajući freske iz 15. st. u neka davna vremena. Tko zna što bi bilo da se zateknemo na Bledu za tihih i mirnih noćiju, možda bismo stvarno čuli zvono iz dubina jezera, kako kaže legenda. No, to ćemo ostaviti za neki drugi posjet, jer Bled vrijedi ponovno doživjeti.

Nakon razgledavanja crkvice prošetali smo otočićem, ovjekovječili bledsku ljepotu, doživjeli „drugo slovensko vjenčanje“  i „pletnom“ doplovili na kopno gdje nas je (doslovno i metaforički) čekao šećer na kraju – čuvena bledska krempita. Vrsni znalci kažu da se može mjeriti s našom samoborskom pa ju svakako preporučujemo. 

Šećer na kraju naše slovenske avanture bila je romantična Ljubljana.

KAD PONESE ME ROMANTIKA…

…sjest ću u restoran, zasvirati mandolinu… voziti se Ljubljanicom… objesiti katanac na most… prošetati veselim Prešernovim trgom… slušati ulične svirače… gledati barokna zdanja koja bdiju nad urbanim duhom… kupiti suvenir dragoj osobi… maštati kako ću se opet vratiti…

Svatko od nas iskusio je barem jednu od  ljubljanskih „romantika“.

Nedostajat će nam ta  „romantika“, osobito "okrepčevalnice" i "klobasarne". :)  Nekima će nedostajati i dragi ljudi koji žive ovdje…

Svima će nedostajati dobro raspoloženje, pjesma (hvala sviračima) i smijeh – na kraju smo otišli obogaćeni i vlastitim šalama o Sloveniji i Slovencima. Željko Pervan bi bio ponosan na nas. :)

Vedar duh nije nas napuštao ni u najvećim izazovima za naš dalmatinski temperament. Tko zna, možda smo u Sloveniji poprimili malo slovenske staloženosti…

Ma ne, nije u tome stvar. Kako se ono kaže – nije do destinacije, do putovanja je. I do putnika. Ovi putnici imali su strašnoga pijetla i svoj princip.

A princip je isti, sve su ostalo nijanse…