Ivan Meštrović djetinjstvo je proveo u Otavicama, siromašnom selu Dalmatinske zagore. Nakon što je godinu dana (1900.) naukovao u Splitu, u klesarskoj radionici Harolda Bilinića, studira na bečkoj likovnoj Akademiji (1901. - 1906.) upravo u doba zamaha secesije.
Ivan Meštrović stilski se mijenjao, a kao ličnost bio je svestran: kipar je, tvorac više arhitektonskih te književnih djela, sudionik važnih političkih dogadjanja. Izlažući od 1903. do 1910. s bečkom umjetničkom grupom Secesija, mladi je Meštrović stekao punu afirmaciju. Većina njegovih ranih djela simboličkog je značenja (Zdenac života, 1905.).  

Godine 1908. Meštrović unajmljuje atelijer u Parizu. Tu nastaju radovi epske naglašenosti. Mit i simbol bili su tada ne samo dio nacionalne nego i europske, osobito secesijske duhovne klime. Takve je radove izložio godine 1910. u Beču i Zagrebu, a izazvali su veliko zanimanje na svjetskoj izložbi 1911. u Rimu, gdje dobiva prvu nagradu za skulpturu.
Uoči Prvoga svjetskog rata Meštrović napušta epsku stilizaciju te se usmjerava na vjerske teme. Započinje niz velikih drvenih reljefa. Tek krajem rata pojavljuju se vedriji tonovi u temi žene s glazbalom.
Ivan Meštrović slavodobitno se kretao europskim središtima više od dva desetljeća, da bi se potom vratio u domovinu. To novo plodno razdoblje najavljuje izgradnjom grobne kapele obitelji Račić u Cavtatu (1920. - 1923.). Nastanjuje se u Zagrebu, gdje adaptira kuću (1921. - 1924.) i gradi atelijer. Danas je to Atelijer Meštrović, memorijalni ambijent sa stalnim postavom umjetnikovih djela.
Radove iz trećeg destetljeća obilježava njegovo izražajnije klasično oblikovanje, posebno ženskih aktova. Uz to nastaju i javni spomenici, primjerice Grguru Ninskom (Split, Varaždin, Nin) te Marku Maruliću.

 

Ostvarivao ih je i izvan Hrvatske.
Tako je godine 1928. postavljen Meštrovićev spomenik Indijancima (dvije konjaničke skulpture u Central Grant Parku u Chicagu). Svojom brojnošću, pojedinačnom osmišljenošću i prostornom komunikativnošću javni spomenici čine cjelovito poglavlje Meštrovićeve umjetnosti.

     

U to doba podiže obiteljsku grobnicu kod Otavica, koncipiranu kao crkvu Presvetog Otkupitelja. U istom, četvrtom desetljeću u Splitu obnavlja stari Kaštelet (Crikvine), te gradi obiteljsku palaču, danas Galeriju Ivana Meštrovića.
Godine 1938. ostvaruje još jedan građevni projekt: Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ta kružna građevina nezaobilazno je djelo hrvatske moderne arhitekture.
     
Godine 1942. Meštrović odlazi u Rim, 1943. je u Švicarskoj, a 1947. u Sjedinjenim Američkim Državama. U tom teškom vremenu oblikovao je svog krajnje ekspresivnog Joba (1946.). U SAD-u se posvetio pedagoškom radu na Sveučilištu u Syracusi, država New York, zatim na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu, Indiana. Godine 1954. dovršava ciklus drvenih reljefa, započet gotovo četrdeset godina prije, na temu Kristova života. Tu svojstvenu cjelinu daruje za postav u kapeli Sv. Križa u Kašteletu u Splitu.  

Ivan Meštrović je, među ostalim, objavio traktat Moji razgovori s Michelangelom (1926.), sjećanje Nekoliko uspomena na Rodina (1937.) te knjigu Uspomene na političke ljude i događaje (Buenos Aires, 1961.; Zagreb 1969.). Godine 1952. Ivan Meštrović je poklonio hrvatskom narodu većinu svojih djela, objekte u Zagrebu i Splitu te Crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama (u kojoj je prema vlastitoj želji i pokopan). Godine 1991. na temelju darovnice osnovana je Fundacija Ivana Meštrovića.
Sabor RH donosi 2007. g. Zakon o Muzejima Ivana Meštrovića s administrativnim sjedištem u Splitu, Šetalište Ivana Meštrovića 46. Istim zakonom Galeriji Ivana Meštrovića u Splitu promijenjeno je ime u Galerija Meštrović, a sakralno-umjetničkom kompleksu Kaštelet-Crikvine u Crikvine-Kaštelet.

   Tekst preuzet sa: http://www.mdc.hr/mestrovic/imestrovic-hr.htm