“Mlade“ je planinare predvodio Branimir Jukić, član HGSS-a, speleolog, planinar i izvrstan poznavatelj svih brežuljaka, brda i planina u užoj i široj splitskoj okolici. Svako je zaustavljanje bilo popraćeno poučnim i slikovitim izlaganjima – o bogu Perunu, najvišim mosorskim vrhovima i jamama, planinarskome domu, zavjetnoj crkvi sv. Sebastijana...  

Po dolasku u Sitno Gornje bilo je jasno da Mosor (kao i fažol s kobasicama) privlači mnogobrojne izletnike. Puni poleta s lakoćom smo prevalili put do doma koji je trajao otprilike sat vremena.

Ispred doma su nas dočekali i pozdravili srdačni domari, bračni par Gruica koji tu časnu dužnost obavlja već niz desetljeća.

Ne zna se je li nam više prijao njihov ukusni čaj ili ugođaj koji može stvoriti samo planina. Nakon kraćeg odmora uputili smo se kružnom stazom u razgledavanje  podnožja mosorskih vrhova... Ni to nije bio lagan izazov za umorne prosvjetarske noge. Ipak, sve je lakše u dobrom i  veselom društvu... Priča do priče, ideja do ideje i ta dionica puta bila je uspješno pregažena. Vickov stup promatrali smo sa sigurne udaljenosti ostavljajući tako prostora za još jedno planinarsko druženje.

Bilo je vrijeme ručka. Valjalo se okrijepiti ukusnom planinarskom poslasticom – fažolom. Prihvatljivo umorni, siti i okupani suncem iza ručka smo pronašli mjesto na mosorskome proplanku... U pozadini je tiho pjevušio Tin Ujević dok su se Škegro i Šuker (čitaj: magarci) lijeno prešetavali livadom.

Priča do priče, ideja do ideje i došlo je vrijeme za spust i povratak kućama. Tko bi pomislio da je teže sići nego se popeti na planinu, poprilično bi se prevario...

Svladali smo i taj dio izazova i spustili se do polazišta uživajući u pogledu na Split i okolicu. Nakon svega na licima su se nazirali tragovi umora, ali i zadovoljstva zbog još jednog lijepog i drugačijega školskog druženja.