Razgovor s Dunjom Kalilić
Interview
Razgovor s Dunjom Kalilić
U srijedu, 21.03.2012.splitska autorica Dunja Kalilić, spisateljica koja se na domaćoj književnoj sceni pojavila prije više od dva desetljeća, posjetila je osnovnu školu Ravne njive. Do sada je objavila 20-ak knjiga za djecu,mlade i odrasle,a njezina najnovija zbirka "Snivaju li pupoljci?" snažan je prilog afirmaciji te pravo nadahnuće u neprolaznim vrijednostima postojanja. U razgovoru s književnicom doznali smo malo više o njenom životu koji je, između ostalog, ostavio trag na pisanje.
P: Kako ste proveli djetinjstvo?
O: -Mislim da je moje djetinjstvo bilo vrlo veselo. Čovjek mora živjeti za trenutak. Život moramo osnivati na sreći i zadovoljstvu. Smatram da je i moje djetinjstvo zasnovano na sreći.
P: Jeste li već od ranog djetinjstva pokazivali dar za pisanje?
O: -Jesam. Sve je počelo s blagim interesom za čitanje, vrlo rano sam naučila slova. Prvi put sam posegnula za olovkom i počela pisati u 3. razredu osnovne škole. Imala sam potporu učitelja koji su u meni otkrili taj dar za pisanjem. Zapravo, oduvijek je moj životni san bio da postanem spisateljica, književnica i pisac.
P: Jeli vam vaš rodni Trogir inspiracija za pojedina djela?
O: -Naravno. Rodno mjesto i zavičaj ostaju za cijeli život. Trogirski krajolik, a posebno more bude želju za pisanjem.
P: Znamo da ste se bavili humanitarnim radom. Bavite li se i dalje i na koji način vas to ispunjava?
O: -Da.Sve je počelo za vrijeme Domovinskog rata, osnivale su se razne organizacije pa tako i ova kojoj sam se ja pridružila. Pravo je zadovoljstvo pomoći prognanoj i iznemogloj djeci. Na taj način uljepšavamo život njima i sebi.
P: Koji je glavni razlog što ste se okrenuli pisanju?
O: -Moja unutarnja potreba i tajna želja za pisanjem. Na hrvatskom sam jeziku počela pisati tek kad sam se vratila iz Amerike. Ako ne sanjaš na jeziku, ne možeš ni pisati na jeziku.
P: Bavite li se i dalje strukom ili ste se u potpunosti okrenuli pisanju?
O: -Davno sam studirala na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, iznimno teškom fakultetu, no moja želja za pisanjem je bila jača.
P: Znamo da je vaš najveći opus djela pisan za djecu, ali također znamo da ste pisali i za odrasle. Hoćete li u budućnosti nastaviti pisati i za jedne i za druge?
O: -Pa...mislim da hoću. Pišem kako se vremenske prilike izmjenjuju. Kada je bura i pada kiša, pišem dublje i ozbiljnije tekstove za odrasle, no kada je sunce pišem vrckave i luckaste pričice za djecu.
P: Imate li uzore u području pjesništva i općenito književnosti?
O: -Smatram da su Vesna Parun i Tin Ujević svima na ovim prostorima uzori pa tako i meni. Toliko su veliki da je jako teško pisati kao oni. Ja ne želim pisati kao bilo tko, ja sebe pronalazim u drugom stilu jer smatram da čovjek mora težiti nečemu svome.
P: Je li ijedna vaša knjiga autobiografska?
O: -Na to pitanje je teško odgovoriti... Ja priču usmjerim u jednom pravcu, ona se razvija i kreće u potpuno drugom smjeru. Svakom rečenicom mašta proradi i radnja priče se mijenja.
Zahvaljujemo vam na posjetu našoj školi i mnogo cijenimo što ste nam posvetili dio svoga vremena. Želimo vam svu sreću u daljnjem pisanju.
Novinarke:
Nada Šuljić,8.d, Ivana Zambarlin,8.d, Sanda Jelavić,8.c
