Osnovna škola Ravne njive-Neslanovac Split

Dan koji smo duuuuugoooo iščekivali osvanuo je trinaestog dana mjeseca rujna... Ekskurzija! Riječ koja nam i prije i poslije putovanja budi (je budila) ugodne asocijacije. Pet dana bez obveza, pet dana zabave, druženja, vozikanja, razgledavanja... Sve to na račun naših dragih roditelja kojima ovim putem od srca zahvaljujemo. Uistinu je teško na papir prenijeti sve emocije, doživljaje i događaje koji su se turbulentno smjenjivali tih dana. 

Sve je započelo svetom misom u crkvi sv. Mateja koju je samo za nas u 6.45 (!) predvodio naš dragi don Jure Vrdoljak. Crkva je bila prilično ispunjena licima pospanih, ali uzbuđenih putnika namjernika i njihovih zabrinutih roditelja, braće, sestara... Nakon don Jurinog blagoslova puni poleta krenuli smo pred školu gdje nas je čekao autobus. Iščekivanje je bilo na vrhuncu, valjalo je „samo“ strpati prtljagu i otpremiti mame i tate kućama (što i nije bilo baš jednostavno).

Avantura je mogla započeti! Split je polako ostajao za leđima, a pred nama stotine kilometara do ravne Slavonije i Vinkovaca... Vodič Goran nas je upoznao s detaljima prvog dana, a mi smo nadobudno čekali prvo odredište – Smiljan. U rodno selo našeg velikog izumitelja Nikole Tesle stigli smo nakon ugodne četverosatne vožnje. Bili smo oduševljeni svime što smo vidjeli, a doživljaj je bio upotpunjen lijepim vremenom i prekrasnom prirodom. Mobiteli su škljocali na sve strane, fotoaparat gotovo nije bilo moguće vidjeti, osim u ravnateljevim rukama. Nakon Smiljana čekala nas je Gacka na svom slikovitom izvorištu gdje smo se i napili izvorske vode (neki su na mlinu kupili brašno za mame ne razmišljajući što će biti s brašnom do kraja putovanja)...

Više nije bilo šale, trebali smo stići do dalekih Vinkovaca... Dalek put skratili smo pjesmom i druženjem. Repertoar nam i nije bio baš najbogatiji. Srećom svi smo vjerni navijači pa su nas Bili spašavali iz glazbene krize. Rijetki su bili mudri i malo odspavali. Po dolasku u Vinkovce rasporedili smo se po sobama, a zatim navalili na večeru. Prigovora nije bilo. U Vinkovcima su nas čekale Vinkovačke jeseni i koncert Nene Belana! Dobro smo se „iščagali“ u šatoru pred kojim su budnim okom dežurale naše nastavnice. Putem do hotela (tamo negdje oko ponoći) naišli smo na tamburaše i zaplesali kolo preko cijelog trga, usput proslavili Katin i Tonijev rođendan.... Ma divota! Ako mislite da smo se umorili i zaspali po dolasku u hotel.... naravno da se varate!

Posebno smo se radovali drugome danu istovremeno se pribojavajući onoga što ćemo vidjeti.  Vukovar. Vukovarska bolnica. Ovčara. Memorijalno groblje. Imena govore više od riječi. Užas do užasa. Slike koje nažalost ne mogu izblijediti. Priča koju ne možete zaboraviti. Strah, tuga, bol, ali i ponos što stojimo na obalama Dunava, nada da se povijest ne će ponoviti... Sve to pisalo je na našim licima dok smo slušali Kiku, našu slavonsku pratiteljicu.

A onda - ručak u Orlovom putu. Njaaammmi! Bakine ćufte s pireom! Vožnja u kočiji! Bilo bi nezaboravno da nije uslijedio posjet Muzeju Slavonije i Osijeku za što smo vjerojatno bili presiti i preumorni. Sunce je nemilosrdno pržilo, a u Osijeku kula do kule, crkva do crkve.... Uf!

Dojam nisu popravili ni špageti koji su nas čekali u hotelu (našem lijepom malom hotelu, ali zato je stvar sredila DJ Ber.ić.ka. Mi na stolovima, nastavnica za šankom! Prizor za pamćenje!

Kako sažeti ono što slijedi? Nemoguća misija... Na putu prema Đakovu već smo imali ozbiljnih tehničkih, točnije probavnih problema. Najtraženiji artikal bila je KESA, bilo koje boje... Da... poharala nas je ni manje ni više nego VIROZAaaaaaaa.......

Ipak smo bili u stanju razgledati predivnu đakovačku katedralu, „premijerno“ vidjeti grobnicu biskupa J.J. Strossmayera, popiti „nes“ na slavonskome suncu.I tako, narušenog zdravlja, ali ne i volje, zaputismo se prema đakovačkoj ergeli, uzgajalištu lipicanera gdje smo uživali u priči o dresiranim konjima. U Sokakuugodno... Nekima turobnoL Kesa još uvijek na snazi. Nismo se predali, baš smo željeli dodirnuti te zmije i slikati se s njima. To smo i učinili u privatnom zoološkom vrtu u Biziku. Pred nama je tog popodneva bilo i razgledavanje Varaždina... Nisu svi uspjeli to doživjeti. Neke smo iz mjera opreza odveli u bolnicu, ali na svu sreću i ta je priča sretno okončana. Nakon zahtjevnoga dana skrasili smo se u kućice u Svetom Martinu na Muri. Iz ravne Slavonije premjestili smo se među zelene brežuljke zanosnih oblika. Bili smo smješteni u dobro opremljene apartmane s raznim mogućnostima. Guuuulaaa!

Nakon bogatog doručka krenuli smo Četvrtoga dana otpravili smo se urazgledavanje Muzeja krapinskog pračovjeka, zamišljali smo sebe u sagnutom položaju,impresionirano gledali naše praprapretke i bili zapanjeni sličnošću s pojedincima…

Doći u Zagorje i ne vidjeti Trakošćan... Hm, bio bi to baš veliki propust. Nije bilo jednostavno transportirati naša umorna i klonula tijela na vrh brijega, ali isplatilo se jer je dvorac uistinu predivan, kao i pogled na jezero i okolicu. Spuštali smo se pomalo kližući, ali bez lomova. Poslijepodne je NAPOKON bilo rezervirano za kupanje u bazenima u Svetom Martinu. ALA GUŠTA!!!! A ništa manji gušt nije bio obući disco kombinaciju i dva sata se zabavljati u ritmu dobre mjuze... Loša strana: disco radi do 11! Pih! Smislili smo mi i after party, ne brinite! 

Zadnji dan osvanuo je prije nego smo očekivali. Ritam je i dalje bio FORTE pa smo tako doručkovali, odjavili se iz hotela, ukrcali u autobus i kola pod noge...  Ne, ne... nismo odmah krenuli prema Splitu jer proći pored metropole, a ne provozati se uspinjačom...? Eeee....

Na Gornjem gradu vidjeli smo Jadranku Kosor, htjela se slikati s nama, ali nam se žurilo... Katedrala, trg, Zlatni medo pa juriš na HRT! Tamo nam je stvaaaaarno bilo super (koliko god stilski to bila loša riječ)! Puna dva sata razgledavali smo razne studijske prostore, glumili voditelje, vidjeli Vakulu, igrali Potjeru, vodili Dnevnik, slikali se milijun puta, što reći, doslovno bili na TV-u! Samo o tome bismo mogli napisati knjigu... Posjetom HRT-u bio je službeno završen naš „tour de Croatia“. Od kuće nas je dijelilo tristotinjak kilometara i želja da kraj nije stvaran.

Mjesec dana nakon, svi su u jednome složni: sve bismo ponovili, samo bez viroza! Bilo je to pet dana koje ćemo duuuugoooo pamtiti i s radošću se prisjećati svih zgoda i nezgoda!

       Napisale: Angela Čorić i  Paula Marić, 8.d ( u suradnji s nastavnicom Berić)