Osnovna škola Ravne njive-Neslanovac Split

I tako sam porazgovarala s još jednom nastavnicom... Pa zar za toliko godina truda i posvećenosti svojim učenicima svaka nastavnica ne zaslužuje najmanje 5 minuta slave? :)
Zato pročitajte iskrenu, toplu i zanimljivu priču nastavnice Zlatar - priču o djetinjstvu, igrama, hobijima, prepunu slatkih uspomena i s ponekim dobrim savjetom.  

 1.  Gdje ste proveli svoje djetinjstvo?

Djetinjstvo sam provodila u Zagrebu, Rijeci, na Braču i u Splitu.

2.  Kad mislite o djetinjstvu, čega se najradije sjetite?

Za djetinjstvo me vežu sjećanja na druženje, igru, izlete. Često smo, mi djeca iz susjedstva, priređivali predstave i roditelji koji  bi došli gledati naplaćivali su ulaznice. Zaradivši tako džeparac, išli bismo se počastiti u slastičarnicu ili mliječni restoran u Bosanskoj ulici. Tamo su imali vrlo ukusne knedle sa šljivama.

 3. Nastavnica ste i cijeli život idete u školu. Znači li to da ste je voljeli i kao dijete? Kakva Vas sjećanja vežu za osnovnu školu?

Da, voljela sam školu. U igrama sam često bila učiteljica, a moja baka učenica.

 4. Možemo li pretpostaviti koji Vam je predmet bio najdraži?

Hrvatski jezik mi je i tada bio najdraži.  

Prebrojite li djecu, primjetit ćete da su nekoć razredi imali više učenika nego danas. Možete li među njima ipak prepoznati nastavnicu Zlatar? A je li tu i nastavnica Eti?

 5.    Ako upitate mnoge današnje tinejdžerice što bi voljele postati kad odrastu, otkrit ćete da mnoge sanjare o tome kako će se obogatiti kao modeli, pjevačice, glumice ili pak kako će se udati za omiljene članove benda. :)   Jeste li i Vi nekada imali slične ambicije ili ste stvarno oduvijek željeli postati nastavnica?

Oduvijek sam željela postati nastavnica, a moj idol nije bio pjevač, već Tarzan. Gledala sam filmove o Tarzanu i valjda mi se činio nepobjediv.

 6. Koje su Vam bile omiljene igre u djetinjstvu?

Omiljene igre su mi bile glumiti nastavnicu, eventualno blagajnicu, glumiti u priredbama… Hobi mi je bio čitanje, odlasci u kino i kazalište… Interes za sport nisam baš imala. I voljela sam sakupljati sličice „Životinjsko carstvo“!

7. Jeste li u mladenačkoj dobi imali kakve modne eksperimente koji su vam danas smiješni?

Rado sam nosila kape i šešire.

      8.Koji su bendovi bili popularni u Vaše vrijeme, kakve ste knjige i filmove voljeli?

Bili su popularni Beatlesi. Voljela sam ljubavne filmove, drame, popularne serije koje su se tada prikazivale i, kao vrlo mlada, vesterne. Voljela sam pustolovne knjige.

 9. Što smatrate najvećom razlikom između vremena kada ste Vi bili u našoj dobi i sadašnjeg vremena?

Pa, bilo, je više poštovanja ili, bolje rečeno, strahopoštovanja. Nije bilo toliko nasilja pa se moglo sigurnije kretati. Male stvari su predstavljale veliko zadovoljstvo. Zdravije smo se družili – igrali društvene igre, razgovarali, zajednički maštali... Upravo ovo navedeno smatram najvećom razlikom. Verbalno smo više komunicirali i bilo je manje otuđenosti.

 Kako se sve na starim slikama čini nekako otmjeno...

10. Smatrate li se strogom nastavnicom?

Volim poštovanje, red, suradnju i disciplinu. Ne volim krutu poslušnost, licemjerje. Volim opuštenost i prihvaćam šalu ako nije neumjesna.

11. Što Vas najviše veseli u Vašem poslu?

Veseli me to što ima darovitih mladih ljudi punih inicijative, ali jako me rastuži kad nemaju podršku sredine.

     12. Ulažete mnogo vremena u posao, ali kako volite provoditi slobodno vrijeme?

Ulažem dosta vremena u posao. U slobodno vrijeme volim čitati, šetati, putovati, ići u kino ili kazalište, družiti se s dragim osobama i obitelji, osobito unucima. 

13. Kada ne biste bili nastavnica, nego nekakva čarobnica, što biste prvo promijenili ili stvorili u svijetu?

Kad bih bila čarobnica, učinila  bih da svijet bude manje gramziv, da svi ljudi budu bliskiji, da nema toliko materijalnih razlika koje dovode do nezadovoljstva i arogancije.

14. Smatrate li da su starije generacije bile poslušnije?

Da, mislim da su bile poslušnije. Iako ne volim poslušnost „po diktatu“, onu prijetvornu, već da izvire iskreno iz čovjeka. Prihvaćam sukob mišljenja, ali bez nasilja i da ne prelazi granice dobrog ukusa. Nije nužno da stariji bude u pravu, ali sve se može kulturnim dijalogom i tolerancijom uskladiti. U moje vrijeme je riječ starijih bila zapovijed, a zapovijedi baš ne volim, ali ne volim ni arogantnu neutemeljenu slobodu današnje generacije. Poštovanje se nekako izgubilo.

 15.  Već imate mnogo životnog iskustva i mudrosti. Koji biste savjet uputili mladima?

Uputila bih savjet da mislite svojom glavom, ali i da poslušate dobrohotne savjete odraslih jer su oni iskusniji, da poštujete svakoga i sve poštovanja vrijedno i da budete svjesni činjenice da nije zlato sve što sja.

I za kraj, hvala na vremenu i strpljenju za ovaj razgovor. Također, hvala i na vremenu i strpljenju koje ste sve ove godine poklanjali učenicima. Ja ću Vas se sigurno vrlo rado sjetiti po svim literarnim večerima koje smo pripremali, i slaganju radova u žute koverte za natječaje, a ni moje knjige još ne bi bilo da nije bilo Vas. I na tome Vam hvala. 

Razgovarala: Hana Perković, 8.b

„Zaslužena petica učenika moja je najveća nagrada!“

„Svaka generacija koja je prošla kroz učionicu broj 10 bila je po nečemu posebna.“ –  rekla je nastavnica.

 I ja sam, priznajem, sretna što sam među njima…

Radni vijek svake nastavnice prepun je zgoda i nezgoda, bisera, ali i mudrosti. Sve te godine sigurno ne mogu stati u jedan intervju, ali ova nastavnica, koja je, među ostalima, svojim predanim dugogodišnjim radom nesumnjivo oblikovala duh škole, odlučila je s nama podijeliti nekoliko lijepih uspomena i puno dobrog duha.

Razgovaram s nastavnicom engleskog jezika - Eti Vrančić. Njezina topla priča će vas podsjetiti kako nastavnici nisu uvijek ozbiljni i strogi, već su prepuni dogodovština, iskustava i radosti.  

„Sve odrasle osobe su najprije bile djeca. (Ali se malo njih toga sjeća.)“

                                                                               Antoine de Saint-Exupery

• Gdje ste proveli svoje djetinjstvo?

    Djetinjstvo sam provela na Manušu, ovdje u svom rodnom gradu Splitu.

• Kad mislite o djetinjstvu, čega se najradije sjetite?

Najradije se sjetim igara s prijateljicama i prijateljima. Možda su vama danas te igre nepoznanica, ali, vjerujte mi, bile su jako dinamične i   zanimljive.

•  Nastavnica ste i cijeli život idete u školu. Znači li to da ste je voljeli i kao dijete? Kakva Vas sjećanja vežu za osnovnu školu?

Moram priznati da školu nisam voljela. Gđa Zlatar i ja smo išle u isti razred 8 godina. Moja mama nam je bila učiteljica. Osnovnu školu doživljavam kao noćnu moru jer je moja mama, odnosno moja učiteljica, bila izuzetno stroga prema meni.

• Možemo li pretpostaviti koji Vam je predmet bio najdraži?

            Omiljeni predmet? Tada nisam imala omiljene predmete. Postojali su samo predmeti koje sam više, odnosno manje, voljela. Svi školski predmeti bili su za mene jednako važni. Značili su za mene samo „štrebanje“ kako bih dobila odličnu ocjenu. Oduvijek sam bila jako odgovorna. Učila sam zbog ocjene. U engleskom sam uvijek bila jako dobra, ali taj predmet nisam voljela više od ostalih.

Ako upitate mnoge današnje tinejdžerice što bi voljele postati kad odrastu, otkrit ćete da mnoge sanjare o tome kako će se obogatiti kao modeli, pjevačice, glumice ili pak kako će se udati za omiljene članove benda. :)   Jeste li i Vi nekada imali slične ambicije ili ste stvarno oduvijek željeli postati nastavnica?

Nikada nisam maštala o tome da ću jednog dana postati nastavnica. Naprotiv, gledajući mamu kako provodi veći dio dana ispravljajući pismene zadatke učenika ili pripremajući se za nastavu, mrzila sam taj poziv. Nije nikada imala vremena za sestru i mene. 

U osnovnoj školi nisam razmišljala o svom budućem poslu. Tek u srednjoj školi tu i tamo bi se kod mene pojavila želja da budem doktorica.

  I nastavnici su nekada morali poslušno  sjediti u školskim klupama, baš kao mi sada.

•   Koje su Vam bile omiljene igre u djetinjstvu?

 Kao što sam rekla, bile su to zanimljive i dinamične igre s mojim prijateljicama i prijateljima. Ne znam jeste li ikada čuli, npr. za igru

„Papagallo, che ora fa?“ ili „Crna kraljica 1, 2, 3“. Igrali smo se i škole, doktora, graničara, „kukala“ ili „vatala“.    

•   Kojim ste se hobijima bavili, možda nekim sportom?

Od 7. razreda osnovne škole pa do 1. godine fakulteta plesala sam folklor u KUD „Filip Dević“. Ponekad sam putovala iz Splita u Zagreb svaku subotu kada bih imala koncert. Bila sam jako uspješna plesačica, čak i solistica u završnom kolu iz opere „Ero s onoga svijeta“. Imali smo koncerte širom Europe tako da sam već u 15. godini života bila u skandinavskim zemljama i vidjela polarno svjetlo. I danas se rado sjetim tih trenutaka. Ti momenti su nešto najljepše iz mog djetinjstva i mladosti.

Prije nego što je postala nastavnica, vjerovali ili ne, gđa Vrančić bila je - plesačica! Imala je koncerte diljem Europe plešući folklor.

•  Jeste li u mladenačkoj dobi imali kakve modne eksperimente koji su vam danas smiješni?

Uvijek sam bila „drugačija“, različita od mojih vršnjakinja. Imala sam poseban („otkačeni“) stil odijevanja. Čak mi je i frizura bila „otkačena“. :)

Ne samo da mi to danas nije smiješno, već sam na to ponosna.

•  

  Još nas i danas, u učionici,

  nastavnica Vrančić

  zna iznenaditi kakvom

  "otkačenom" modnom 

  kombinacijom. 

   

•      Koji su bendovi bili popularni u Vaše vrijeme, kakve ste knjige i filmove voljeli?

Od pjevača tada je bio popularan Paul Anka, Tom Jones… a od grupa The Beatles, The Rolling Stones i naši Crveni koralji i Srebrna krila. Voljela sam glazbu, a tekstove mnogih talijanskih i engleskih pjesama znala sam napamet. Čitati knjige nikada nisam voljela, bilo je to za mene suviše statično, gubitak vremena. U kino sam uvijek rado odlazila i uživala u hororima, baš kao i danas.

•  Što smatrate najvećom razlikom između vremena kada ste Vi bili naše dobi i sadašnjeg vremena?

Djeca su tada bila bezbrižnija i slobodno vrijeme smo provodili u igri van kuće. 

• Koju ste školu završili?

OŠ „Luka Botić“ na Manušu. Danas je to OŠ „Dobri“. Poslije sam upisala jezičnu gimnaziju „Ćiro Gamulin“ u Splitu, a školovanje sam nastavila u Zagrebu na Filozofskom fakultetu.

• Smatrate li se strogom nastavnicom?

Ne, i jako mi je žao kada moji učenici, a posebno njihovi roditelji, kažu da sam jako stroga i da dajem niske ocjene. Mislim da dajem maksimum od sebe, a tražim samo jedan dio.

• Što Vas najviše veseli u Vašem poslu?

Posebno me veseli kada učenik zasluži odličnu ocjenu. Tada bih tog učenika izljubila! :) Zaslužena petica učenika moja je najveća nagrada.

            Tako se kraljica Elizabeta fotografirala s voštanom figurom naše nastavnice u muzeju Madam Tussauds. :)

• Ulažete mnogo vremena u posao, ali kako volite provoditi slobodno vrijeme?

Da, u svoj posao ulažem zaista mnogo vremena i rada. Radim i privatnoj školi za strane jezike, a kod kuće tu i tamo nešto prevedem. Zato slobodnog vremena imam zaista malo. Ali kad god imam slobodnog vremena, što je rijetko, skoknem do kazališta i uživam u nekom baletu ili operi.

• Kada ne biste bili nastavnica, nego nekakva čarobnica, što biste prvo promijenili ili stvorili u svijetu?

Prvenstveno bih se zalagala za mir i ljubav među ljudima. Ne volim laži i dvoličnost kod ljudi.

• Smatrate li da su starije generacije bile poslušnije?

Za mene je svaka generacija imala dobrih i loših osobina, ali svaka generacija koja je prošla kroz učionicu broj 10 bila je u nečemu posebna. Ocjene nikada za mene nisu bile primarne, daleko mi je bila važnija osobnost tih mladih ljudi. A, vjerujte mi, gotovo svi ti učenici bili su divni, i danas se rado družim s većinom.

• Već imate mnogo životnog iskustva i mudrosti. Koji biste savjet uputili mladima?

Koristite svaki trenutak svog života. Život je tako kratak. Prođe za tren i odjednom se nađete u 64. godini života…

Za kraj, mislim da bi bio red da vam u ime svih učenika zahvalim na trudu uloženom u ovaj posao i volji da nam prenesete svoje znanje. I, naravno, hvala što ste imali strpljenja za ovaj razgovor. Čak i kad odem u srednju školu, znam da ću se nerijetko poslužiti onom debelom bilježnicom iz gramatike. Sigurna sam da ću Vas se rado sjetiti…   

Razgovarala: Hana Perković, 8.b

Ravnatelj Miljenko Bitanga već dvadeset godina uspješno vodi našu školu. Želja nam je da ga svi pomalo više upoznamo, a on nam je sa zadovoljstvom posvetio nekoliko trenutaka svog vremena kako bi odgovorio na naša brojna pitanja.

1.Što ste htjeli postati kad ste bili dijete?
-  Od najranijih godina sam želio postati nastavnik.

2. Recite nam nešto o Vašem djetinjstvu.
-Rođen sam 20. listopada 1959. godine u Imotskom. Djetinjstvo mi je prekinuto jer sam već s 10 godina otišao u Split iz svog rodnog mjesta sa svojim roditeljima i sestrom. U Splitu sam pohađao sadašnju Osnovnu školu Lučac. Do desete godine imao sam vrlo lijepo djetinjstvo. Živio sam u selu pokraj Imotskog. Moj se život u Splitu promijenio. To je bilo djetinjstvo gradskih ulica, druženja, prvih ljubavi... Živio sam na Gripama pokraj tvrđave. Na mjestu sadašnjeg Koteksa prije su bili vinogradi pa sam se tamo igrao i zabavljao.

3. Jeste li imali neki nadimak?
- Pa i nisam baš imao nadimke.

4. Sjećate li se svoje prve jedinice?
- Iskreno, ne sjećam se.

5. Koju ste školu završili?
-  Završio sam Osnovnu školu Bruna Ivanovića, sadašnju Osnovnu školu Lučac, a zatim srednju Tehničku školu u Splitu, strojarski smjer, a onda Pedagoški fakultet u Rijeci.

6. Koje ste predmete voljeli u školi?
- Obožavao sam tehničku kulturu, geografiju i povijest.

7. Znamo da ste prije bili nastavnik tehničke kulture, nedostaje li Vam posao nastavnika?
-  Ja i danas ponekad uđem u razred i predajem npr. matematiku, zemljopis, tehnički, ovisi koji nastavnik nije u školi, tako da mi nije teško ući u razred i vratiti se svom starom poslu.

8. Što vam se najviše sviđalo u prijašnjem poslu?

- S obzirom da sam obožavao posao nastavnika u razredu, uvijek sam s učenicima imao dobar odnos pun poštovanja i iskrenosti. Mogu neskromno reći da su djeca voljela sat tehničke kulture koju sam predavao i moj način rada.

9. Odakle želja biti ravnatelj?
-  Radio sam šest godina u ovoj školi kao nastavnik, a na nagovor svojih kolega i nastavnika odlučio sam postati ravnatelj. Učio sam puno od njih, od bivših ravnatelja i pedagoga koji su mi pomogli u mojoj odluci.

10. Koliko dugo radite kao ravnatelj u našoj školi?

- Kao ravnatelj, 20 godina.

11. Koji vam je posao draži? Zašto?
- U ono vrijeme bio mi je draži stari posao, ali od tad je prošlo mnogo vremena. Volim svoj posao i drag mi je. Svaki posao u životu doživljavam  tako da se potpuno predam, znate kako se kaže: „ Ili ću raditi ili neću.“

12. Koju ste prvu, veću promjenu napravili za našu školu?
- Kad sam došao prvi dan na posao, vidio da sam da je najpotrebnije osigurati školu. Uveo sam alarmni sustav u našu školu.

13. Imate li koje planove o daljnjem napretku škole?
- Kao što znate, kroz proteklu godinu doživjeli smo velike promjene u našoj školi kao izgradnju igrališta, parkirališta, dvorane. Idući plan mi je preurediti  "prostor za balote" u jedan primjereni prostor za učenike nižih razreda.

14. Što mislite o učenicima naše škole?
- Neću biti neskroman ako kažem da su učenici naše škole daleko najbolji u Splitu. Svaki  kolega koji dođe u našu školu vidi pristojnu i kulturnu djecu iz kvartova Ravne njive i Neslanovac. Zaprepasti ih kako ste fini i pristojni, za razliku od drugih kvartova gdje su neka djeca malo „živahnija“ i ponašaju se neprimjereno za školu. Kao i moje kolege, mislim da su učenici ove škole najbolji u Splitu.

15. Mijenja li se ponašanje generacija?
- Pa...  svaka generacija ima svoje probleme. No, unatoč tome, svaka generacija ove škole poštuje nastavnike, starije osobe te jedni druge. No, svi uvijek rade neke male probleme, ali to je dio djetinjstva i ja to sve rješavam na svoj brzi način.

16. Koji je još posao ravnatelja osim donošenja važnih odluka?
-Posao ravnatelja traje 24 sata. Ponekad dođem u školu u 3 h ujutro, ali vi to ne vidite. Zapravo, ja nemam ni godišnjih odmora. Svaki dan sam u školi. Posao ravnatelja je osigurati djeci kvalitetan život u školi s kvalitetnim nastavnicima. Izabrati kvalitetnog nastavnika kojim su učenici zadovoljni  i koji je zadovoljan učenicima nije lak posao. Ravnatelj još treba voditi brigu o čistoći škole i o nabavi svih sredstava koji su potrebni i sl.

17. Smatrate li sebe strogim ravnateljem?
- Ja sebe smatram normalnim ravnateljem, umjereno strogim koji traži uzajamno poštovanje.

18. Jeste li zadovoljni onim što ste danas?
-    Ja sam najprije zadovoljan što sam zdrav, što imam zdravu obitelj, i naravno, više nego zadovoljan  što radim u školi.

19. Što smatrate svojom najvećom vrlinom, a što manom?
- Teško je to reći, ali svojom najvećom vrlinom smatram odgovornost prema poslu i prema školi, a što se tiče mana, to drugi trebaju reći, ne ja.

20. Kako najradije provodite slobodno vrijeme?
- Kad se vratim s posla, ručam i pričam sa suprugom i djecom. Svaku večer šetam 1 h i 30 min po gradu s prijateljima s kojima popijem kavu i  „ćakulam“. Kad dođem kući, pogledam malo televiziju. Prije spavanja obavezno nešto pročitam.

21.  Što volite čitati u slobodno vrijeme?
- Najviše volim čitati stvari iz povijesti.

22. Što mislite o našoj web stranici škole?
- Naša web stranica škole je više nego dobra zahvaljujući vrijednom uredništvu stranice. Redovito pratim stranicu. Također, primijetio sam da se broj posjetitelja povećao. Sviđa mi se što su sve novosti objavljene i što sve pratite. Više sam nego zadovoljan.

23. Recite nam nešto o svom obiteljskom životu.
- Moja supruga Tanja radi u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Imam troje djece: Maritu, Mislava i Davida. Živimo u gradu.

24. Što želite poručiti učenicima naše škole?
- Želim im poručiti da i dalje budu dobri, da poštuju svoje roditelje, svoje kolege u školi, nastavnike i druge. Vjerujem da to neće biti teško jer su i dosad pokazali veliko poštovanje prema drugima, a ja ću učiniti sve da takvo ponašanje nagradim kao i dosad.

Kao što znate, mnogo je uspješnih učenika naše škole, kako u školskim obvezama tako i šire. Ovaj mjesec smo porazgovarali s nekoliko osmaša sportaša, pitali ih o njihovim uspjesima, sportovima kojima se bave, klubu u kojem treniraju. Josip Jurko, Ante Milić, Marin Jurić i Jure Ljulj su nam ukratko opisali svoj sportski život.
 
1. Kojim se sportom baviš?

JOSIP: Bavim se taekwondo-om.                                                                

ANTE:  Treniram vaterpolo.                                                                           

MARIN: Igram nogomet.

JURE:Moj sport je boks.

2.  Koliko dugo treniraš?

JOSIP: Od 1. razreda, 

znači ovo mi je 8. godina.

ANTE:  6 godina.

MARIN:  8 godina.

JURE: 2 godine.

3. U kojem klubu treniraš?

JOSIP: U klubu Marjan.

ANTE: U VK Jadran.

MARIN:  U Hajduka.

JURE: Ameno gym.

4. Reci nešto o svom klubu.

JOSIP: Moj klub se osnovao 2000. godine. To je klub sa 600 članova što je mnogo za ovaj sport u Splitu i svake godine nižu se vrlo dobri rezultati. Najbolji je klub za kadete u Europi, a za juniore u Hrvatskoj. Samo iz mog kluba 10-ak je reprezentativaca kao što su Ana i Lucija Zaninović koje će nastupiti za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Londonu.

ANTE: Bili smo 3, 4 godine zaredom 4. , no na drugim natjecanjima smo osvajali srebra i druga mjesta, pretprošle godine smo osvojili zlato, a prošle dva srebra i jednu broncu. Uglavnom, moj klub je uspješan.

MARIN: Moj klub Hajduk je jako uspješan, kao što svi znate. Uopće nije potrebno spominjati prošlost mog kluba jer, mislim, da ste svi upoznati s tim. Također, ove godine smo imali selekciju Splitsko- dalmatinske županije za reprezentaciju. Došli su stožeri HNS-a koji su gledali utakmicu i odabrali su mene da budem u reprezentaciji.

JURE: Ima nekoliko upješnih ljudi. Borili su se po svijetu. Također, ima dosta medalja s državnih prvenstava.

5. Što ti je na prvom mjestu,sport ili škola?

JOSIP: Bitno mi je oboje, ali mislim da je ipak malo bitnija škola.

ANTE:  Sport.

MARN: Sport.

JURE: Sport.

6. Kako stižete uskladiti sport,školu,društvo i ostalo?

JOSIP: Pa škola mi je najvažnija, tako da prvo obavim obveze vezane uz školu, a poslije nje uvijek idem na trening. To mi je zapravo skoro cijeli dan, ali nađem i vremena za društvo. Kada mi je trening puno poslije škole, iza škole izađem vani s prijateljima, a ako žurim na trening, vikende provodim s društvom.

ANTE: Prvo obavim školske obaveze, a zatim idem na trening i ostatak vremena provodim s prijateljima.

MARIN: Tijekom radnih dana usmjeren sam na školu i trening, a vikend provodim s društvom.

JURE: Prvo obavim školske obveze,a poslije škole idem na trening.

7. Jeste li ikad pomislili odustati od sporta kojim se bavite?

JOSIP: Jesam. Nekad je bilo preteško i poželio sam odustati, ali ipak nisam i drago mi je da se još uvijek bavim taekwondo-om.

ANTE: Jesam, jedanput kad me trener naljutio.

MARIN: Jesam i ja sigurno, ali se ne sjećam.

JURE: Nisam.

8. Gdje si putovao na turnirima/natjecanjima?

JOSIP: Najviše po Hrvatskoj, ali također sam bio u Austriji,Gruziji,Bosni...

ANTE:  U Italiji (Padova, Ancona.), po Hrvatskoj...

MARIN: Jesam, mnogo. Bio sam u Češkoj, Austriji, Italiji i po Hrvatskoj, uglavnom.

JURE: Po hrvatskim gradovima.

9. Koliko imaš medalja?

JOSIP: Oko 20.

ANTE: Jednu zlatnu, dvije srebrne i jednu brončanu.

MARIN: Imam oko 20-ak medalja.

JURE: Imam 4 medalje.

10. Kako si se osjećao kad si dobio prvu medalju?

JOSIP: Bio sam presretan.

ANTE: Ponosno. Kad smo osvojili zlatnu medalju to je bio najbolji osjećaj na svijetu.

MARIN: Ne sjećam se.

JURE: Ponosno.

11. Koji su ti planovi za budućnost?

JOSIP: Moji planovi za budućnost su nastaviti školovanje i baviti se ovim sportom.

ANTE: Igrati u prvoj postavi Jadrana. Ako budem dobar igrač, da me kupi neki drugi  klub i igrati za hrvatsku reprezentaciju.

MARIN: Htio bih postati slavan igrač poznatog svjetskog kluba.

JURE: Želim se natjecati i osvajati zlatne medalje.

12. U čemu se sastoji radost i ljepota tog sporta?

JOSIP: Radost i ljepota tog sporta sastoji se u igri tko će koga nadmudriti i pobijediti.

ANTE: Pa... sve mi se sviđa.

MARIN: I meni se sve sviđa, također.

JURE: Radost i ljepota tog sporta sastoji se u borilačkoj vještini i načinu na koji se bore.

13. Želiš li nešto poručiti budućim sportašima?

JOSIP: Želim im poručiti da se maknu s ulice i da treniraju nešto, jer će biti zdravi i ako se trude, vidjet će da se trud uvijek isplati.

ANTE: Trenirajte, nemojte se drogirati,ne pijte i budite pametni!

MARIN: Slažem se s Antom.

JURE: Ne pušite i ne drogirajte se!                                                                                        

14. Koji je tvoj sportski uzor?

JOSIP:  Muhamed Ali.

ANTE: Sandro Sukno.

MARIN: Lima iz Hajduka.

JURE: Badr Hari.

Vidjeli ste što su nam osmaši, uspješni sportaši rekli i nadamo se da ćete ići njihovim stopama.

Ostale slike naših sportaša:

JURKO

LJULJ                                                                                            

JURIĆ

MILIĆ

Vaše urednice:

Tea Grizelj

Sara Ćupurdija

Marcela Mandarić

Sanda Jelavić