Osnovna škola Ravne njive-Neslanovac Split

NA PUSTOM OTOKU

  ''Gdje sam to?'' pitala sam se. Odjednom sam se našla na pustoj obali. Sama. Bez ičega!
  Neko vrijeme sam je promatrala. Sezala je u nedogled. Prava pustinja. Nikakvog bilja, a kamo li drveća nije bilo. Briznula sam u plač. Sve je nekako crno. Nikakav izlaz ne vidim. Tako očajna nisam ni primijetila da pada kiša. Bila sam primorana naći zaklon. Ali gdje? U svoj toj strci gledala sam obalu, ali ne i unutrašnjost otoka. Kad sam se smirila, odlučila sam razgledati okolo. Nakon sata hoda ugodno sam se iznenadila. Ugledala sam prekrasno, svjetlucavo jezero okruženo visokim drvećem, puno zrelog voća, što je dokaz da je puno soka. Razveselila sam se te sam počela zahvaljivati Bogu što me poštedio smrti. Iznenada ugledah dugu koja se razlila nebom. Crvena, zelena… i još puno njih krasile su je. Ubrzo je prestalo kišiti te sam odlučila krenuti dalje. Šetala sam i šetala kroz bujnu šumu punu nekih tajanstvenih glasova i šumova. Učinilo mi se da čujem meni neku nepoznatu pjesmu. Ah, to je priroda! Idući putem našla sam se na nekakvom brežuljku. S njega sam imala pogled na cijeli otok. Koji divan prizor! Jedna strana je pusta (na kojoj sam se ja našla), a druga puna života. ''No što to dimi?'' upitala sam se. Dok sam promatrala otok nekakav dim je sukljao kroz rupu u zemlji. Zaprepastila sam se. Nije moguće da nisam sama ovdje u pustinji? Nož mi se zabio u srce od straha. Ne mogu vjerovati da sam se prepala mogućeg živog bića, a toliko sam čeznula za njim! Ipak znatiželja me tjerala naprijed. Odlučila sam poviriti što je
tamo. Kad sam se približila ustanovila sam da se radi o nekakvoj špilji ispod kamenog brežuljka. Kroz maleni prozorčić ugledala sam čovjeka kako priprema vatru. Činio mi se tako poznatim. Pa, naravno! To je Robinson Crusoe! Željela sam ga pozdraviti. Ali kako? On me ne zna. Ali ja njega znam preko raznih priča. Odvažila sam se i pokucala na stražnja vratašca koja vode u špilju. On je otvorio i zaprepastio se. Ubrzo sam mu objasnila što se dogodilo i on me u čudu gledao. Nakon probijenog leda započeli smo razgovor o tome kako ja mogu ostati na otoku i pomagati mu u ''poslovima''. Tako je i bilo. Nekoliko mjeseci ''odsjela'' sam u njegovu toplom domu. Sve do jednog uobičajnog jutra, kao i dosad obavljala sam poslove koje mi je Robinson zadao. Ugledala sam veliku rupu u zemlji. Približila sam se da je izbliza promotrim, ali slučajno mi se okliznula noga i počela sam propadati u nju. Tako sam padala, padala i padala…
  I PUF! Odjednom sam se našla u svom krevetu, u svojoj sobi, u svojoj kući. Tek sam tada bila svjesna što se dogodilo. Sve je to bio san! Nakon nekoliko trenutaka sam se sabrala i bilo mi je drago što se sve to nije dogodilo. No zauvijek ću pamtiti Robinsona Crusoea svog posjetitelja u snovima.
                                                      

   Martina Bašić, 7.b

                                                                 MOTOVUN ( putopis)

Sunce domaćin lijepe Istre, pozdravlja me i ugošćuje svojim zrakama.  Odlaskom na svjever Istarske županije, u blizini gradova Buzeta i Pazina došla sam do Motovuna. O njegovoj povijesti ne znam mnogo, ali znam da mu je ime keltskog podrijekla nastalo od riječi Montana što znači grad u gori. To je srednjovjekovna istarska utvrda i jedno od najljepših mjesta u Istarskoj županiji. Smješten je na samom vrhu brežuljka s kojeg se pruža veličanstven pogled na dolinu rijeke Mirne, bogate vinograde i Motovunsku šumu. Motovunska šuma je zaštićena površina od 1994. g. Njenja dragocjenost je u drvima. U prošlosti iz šume su se izvozila drva za kvalitetnu brodsku građu. Prolazeći danas tom šumom, vidim jasen, topolu i hrast lužnjak. Još jedna dragocjenost te šume su bijeli istarski tartufi. Izletom u Motovun pričala sam s njegovim stanovnicima. Vrlo ljubazni i ugodni ljudi! Na kratko pitanje  o ljepotama Motovuna, jedan mi je stanovnik odgovorio: " Sva ljepota našeg grada krije se u našoj šumi i zelenilu. " Kako je cijeli Motovun obasut zelenilom, zaključila sam da se ljudi većinom bave poljoprivredom. Uzgajaju mnoge vrste cvijeća. Mnogi umjetnici svoju su pronašli inspiraciju u Motovunu. Tako je na primjer, Vladimir Nazor je radnju svog " Velog Jože" smjestio u Motovun. Strme ulice i trgovine odaju atmosferu življenja tijekom dugih stoljeća. Posjetila sam sačuvane srednjovjekovne gradske zidine i kule, gradske palače i crkvu sv. Stjepana. Zanimljivo je što se na mnogim motovunskim zgradama i palačama nalaze kameni grbovi koji su njeni svjedoci vlasništvu pojedinih obitelji. Zbog svog zanimljivog položaja, vrijednih i ugodnih ljudi, blage klime i očaravajućeg pogleda na zelenilo i istarski krajolik, Motovun je grad u koji ću se zasigurno vratiti.

Sanda Jelavić, 8. c

PAHULJICA                        
            Ja sam mala pahuljica koja je dolutala do sunčanog Splita. Želim vidjeti kako se Splićani snalaze na snijegu.
            Dopuhao me snažni vjetar, a sa mnom su došle i ostale moje prijateljice pahuljice. Prvi dan u Splitu mi je bio jako zanimljiv. Polako sam razgledavala Split. Isprva mi se činio kao miran grad. Ali ubrzo sam ugledala veselu i razigranu djecu koja su jurila na sanjkama, grudala se i pravila snjegoviće. U Splitu nikad nije bilo više snjegovića. Sljedeći dan kad sam se probudila, oko mene je sve bilo bijelo. Pravo Čudo! Split se zabijelio pa ga čak ni njegovi građani nisu mogli prepoznati. Malo kasnije ugledala sam nešto što mrzim najviše na svijetu. To su bile velike i ružne lopate za snijeg. Naljutila sam se na Splićane. Snijeg koji su pobacali uokolo lopatama postao je ružan i "šporak". Zaprljale su moju lijepu nježnu haljinicu. Ostali snijeg se počeo topiti, bila sam tužna jer sam znala da se bliži kraj mom posjetu. Nakon nekoliko dana provedenih u Splitu osvanulo je jedno ljepše jutro. Sigurno mislite da je izašlo sunce i da se ovaj sunčani grad vratio u svakodnevnicu. E pa nije bilo tako! Split je osvanuo pod novim snježnim ogrtačem. Kako sam sretna, mislim da su bila i djeca. A odrasli? Oni samo govore kako sam im dosadila i stalno se svađaju tko me mora očistiti, a tko ne. Meni je njihova svađa godila jer smo se mi pahulje tako duže zadržavale na tlu. Još sam pozvala strašnu buru da me malo zaledi. Građani su bili ljuti, nespretni i izrazbijali se. Tako je to uvijek kad se svađa.
     Ali, naravno, svemu dođe kraj pa i mom gostovanju u ovom gradu. Split je osvanuo osunčan, a ja sam se spakirala i otputovala na sjever.         
 

Ivona Ivančević, 6.a

                                                                        PERNICA

Ja sam pernica. Moj život je počeo kad me Ana donijela kući iz jedne prekrasne trgovine.

            Tada sam još bila mlada i lijepa, a što je još važnije, čista. Iako još uvijek imam svoj okrugli trbušćić, prljava sam, sva ispisana i išarana. Izvana su  po meni  napisana svakojaka imena i nadimci. U meni Ana drži svoje oštrilo, gumicu, bojice i sav ostali pribor koji joj je potreban. Svakodnevno slušam svađe oštrila i olovke. Olovka se ljuti što je sve manja i krivi oštrilo za to. Želim vam ispričati kako je meni kada Ana ide u školu. Ne mogu se pohvaliti da mi je ugodno i udobno u onoj torbi. Kad me tek kupila, Ana se lijepo odnosila prema meni i nije me bacala kao sada. Prvo me baci u onu mračnu torbu, koja misli da je ona Ani najvažnija u životu. A kako se tek Ana ponaša kada nema učiteljice u razredu?! Samo me baci na drugi kraj učionice gdje me netko opet uzme i dobaci drugom učeniku.I tako redom. Ja mislim da je u Aninom razredu najzločestiji mali Marko. Zna sa mnom udarati o zid, a uopće ne shvaća da to boli. Preko velikog odmora konačno mogu malo odahnuti i biti sama. Ne shvaćam zašto se Ana ovako odnosi prema meni u razredu, a kada kući piše domaću zadaću, sasvim se promijeni. Mogu vam se pohvaliti da se osjećam jako ponosno kada nosim Anin šalabahter. Znam ja da bi Ana bila u nevolji kada bi me slučajno zaboravila i ostavila kući…Kao što sam spomenula na početku, često sam prljava i ružna. Kada me Ana opere, obuzme ne neki  osjećaj ponosa, mladolika sam i čista! Osjećam se sjajno! U središtu sam pažnje. Anu i mene svi hvale zbog njene urednosti. Tada se osjećam kao prava pernica.Ponosna sam na svoju Anu!

            Život pernice nije lagan kao što se čini. Svi kažu : “Kao da je teško biti pernica, običan predmet “. Ali vidite i sami da nisu u pravu.

Mia Soleša, 6.a

                                                                 To sam ja!
    Gledam ja svoju sliku i mislim se: „Zar sam ovo ja?“
    Bože, pa to dijete zaista sliči na mene. Neki kažu: „Pogledaj je ista je kao njezin tata!“ Kako ja mogu biti ista kao tata, ako je tata „muško“, a ja „žensko“? Zatim mi svi kažu: „Ona ima tatin nos.“ Ni to mi nije jasno, pa moj je nos moj. Kako može biti tatin? Zašto moj nos nije mamin? Ni to mi nije jasno. A valjda još nije vrijeme da mi sve što je nejasno bude jasno. Često mi kažu: „Moja Ive, dvi live!“ Pa šta! Žašto bih ja morala igrati „balun“?Čini mi se da ima puno važnijih stvari od toga. S obzirom na to da sam samo kopija mame i tate ja se sama sebi skroz sviđam! Možda bih mogla ponešto popraviti, ma u stvari nema veze, ovako sam više svoja, a onda manje njihova. Dakle, ja sam produkt nastao od mame i tate. Skroz zanimljivo. Po glavi mi se vrzmaju različite misli.
    Ne znam više ni što bih mislila. U stvari „naj mi je draže“ da ništa ne mislim!

Lucija Stipičić

           Palim svijeću vukovarskoj djevojčici

  Ovu svijećicu ću zapaliti jednoj djevojčici koja je nevina predala svoj život u Božje ruke.

JESENSKE SLIČICE IZ MOGA GRADA

Šarena jesen je pokucala na vrata moga grada.

Dok idem u školu, razgledavam grad oko sebe i osluškujem kapljice kiše. Tap! Tap! Tap! Polako padaju na moj kišobran. Mogu ih i vidjeti. Eno vise na žicama kao cirkusanti. Posljedni list s gologa stabla mirno pada na tlo. Osušen je kao neki stari djed ili baka. Ponegdje ima još zelenih stabala i grmova, ali većina je već požutijela i dobila jesenske boje. Kada bih crtala svoj grad, bio bi sav zelen, narančast i smeđ. Dok traje jesen, u njemu su česti pljuskovi i jaki vjetrovi. Lišće kao da se utrkuje dok puše vjetar.

Znam da bih trebala više voljeti ljeto zbog igre u moru, ali jesen je stvarno ljepša.

Mia Soleša, 6.a

                                                                    MALA MANEKENKA

          Prije deset godina govorili su mi: “Vidi je, ista mama,”a malo poslije toga: “Zar ne sliči na tatu?”

        “Pa odlučite više!” mislila sam u sebi. Najviše sam se voljela igrati s mamom isprobavanja odjeće. Dobro, mama je to malo manje voljela jer je poslije mene imala hrpu odjeće za pospremanje. Roza hlače, bijela majica I rozi šeširić bili su moja “najboljija”,”najdražija”i “najslađija” kombinacija. Skakala sam i trčala po kući poput malog brzog vlaka sve dok me nisu slikali u toj odjeći. Voljela sam pozirati kao prava mala manekenka. Ali to je bilo prije deset godina. Zašto više nisam tako malena i razigrana? Uči, piši, škola, uči, piši, škola! Te riječi su me skroz uozbiljile. Nekad bih htjela uzeti svoj roza šeširić i pokriti se preko glave da me nitko ne vidi i ne čuje.

           Kada se danas sjetim tih događaja, najradije bih se vratila u prošlost i bila mala manekenka.

Mia Soleša, 6.a

                                             PROMATRALA SAM SNIJEG S BAKOM

                Tog me jutra baka probudila žurbom i viknula: “Snig u Splitu! Dođi pogledati!”

Stajala sam uz prozor,a ona kraj mene. Protrljala sam oči da vidim spavam li

još. Lepršave pahulje kao da su plesale nebom i padale na splitske ulice. Činile su se tako lagane i mekane. Veselila sam se igri u snijegu. Obukla sam se  i “zabundala” te krenula ispred kuće. Baka je s osmijehom na licu rekla: “A tko će pojesti ove bakine kolače?” Ja sam se nasmiješila i sjela za stol. “Uf, kako su samo ukusni!” Nadodala je baka kada je vidjela kako ih slatko jedem. Nakon kolača baka i ja smo izašle na snijeg. Napravile smo Snjegovića s dugačkim nosom. Ogromne grude padale su na sve strane. Izgledalo je kao da je cijela vojska sudjelovala u ovom sniježnom ratu,a ne samo dvije osobe. Iscrpljene smo ušle u kuću i sjele na fotelju. Baka je skuhala topli čaj koji smo kako bi baka rekla popile s “guštom”.

              To mi je jutro bilo nekako posebno jer se nikad nisam tako zabavljala s bakom.

Mia Soleša, 6.a

SVATKO ŽELI BITI NETKO,NITKO NE ŽELI RADITI NA TOME

Danas mladi ljudi žele mnogo, žele imati dobar život, dobar posao, plaću, obitelj... To ne ide preko noći.  Za uspješnu budućnost treba raditi, mučiti se i zaslužiti ju.

Najveća počast ljudi jest slava. Slava je onošto većina ljudi želi postići - da budu poznati, da ih se fotografira, da izlaze u novinama i smiješe se s naslovnih stranica. Svatko se želi istaknuti i biti netko. No, nažalost, želje su nerijetko nerealne i ljudi se u njima izgube. Danas ima slavnih ljudi koji su poznati, ali iz krivih razloga (svima znanih sukoba, skandala, priča i tračeva). Toliko je potencijalnih zvijezda koje jedva čekaju da zasjaje i pokažu se, ali nemaju prilike za to - tu su pjevači, svirači, glumci, sportaši... Oni su u sjeni drugih ljudi kojima je slava udarila u glavu i sad čine svakakve gluposti i skandale samo da bi ostali poznati javnosti. Istina je da su neke ličnosti stvarno pametne i sposobne i s razlogom ih se ne smatra posebnima. Istina je i da ima mladih koji uopće ne rade na tome da postanu bolji, ne nadograđuju svoje talente, a to je velika šteta.

Ja osobno mislim da se sve postiže radom i zalaganjem. Mladima treba dati priliku da pokažu što mogu i znaju. Naravno da i ja imam želju biti poznat, ali čeka me još puno rada i truda - jer jedino ću tako imati uspješan život.

***

Svatko na ovom svijetu htio bi imati sve, bogatstvo i sreću. Skupi automobili, raskošne vile i kuće, raskošan život.. To je sve o čemu čovjek razmišlja i što zaokuplja njegove misli. Ljudi bi htjeli preko noći postati slavni bogataši. No, to je gotovo nemoguće. Čekamo samo da nam sve padne s neba. Nitko ne razmišlja o tome kako su neki postigli sve to. Često se pitamo zašto su oni baš ti sretnici koji mogu imati sve. Imaju sreće? Pa da, većina.

Većina današnjih ljudi koji su okruženi bogatstvom nisu to zaslužili posve pravednim načinom već svojom lukavošću i ,,srećom". Nisu se trudili za svoj uspjeh. Tako i svi mi. Htjeli bismo imati sve, bez truda i muke. Ljudi ne razumiju da su za sreću potrebni rad, trud... Često pokušavamo na razne načine doći do slave, ne shvaćajući da od toga nema nikakve koristi. Svi bismo htjeli da preko noći postanemo netko i nešto. No, uvijek postoji netko kome je zaista stalo do svega. S jedne strane nalaze se ljudi koji bi htjeli da im se sve ostvari preko noći, no, ima i onih koji mukotrpno rade da bi došli do svog cilja, no takvih je malo. Unatoč njiovom trudu skoro nitko ne ostvari svoje ciljeve na taj način. Iako većina bogatstvo ostvari nepravedno, uvijek se nađe netko tko je do vrha došao pomaganjem ljudima, doniranjem novca... Ima i takvih koji bi svoj život posvetili pomaganju drugim ljudima kojima je to istinu potrebno. Moje je mišljenje da su samo takvi ljudi zaslužili ono što imaju i što im pripada. Za svoju sreću, pružili su sreću drugima.

Svi ljudi na ovom svijetu trebali bi raditi nešto korisno i što je u dobrobit svima, trebali bi više raditi i truditi se za onim čime žudimo. Trebaju na pravedan način postići svoj ciljeve. Za sreću nije dovoljno samo bogatsvo već i poštenje i ljubav. Svima bih preporučila da ne razmišljaju o onome što nemaju i da ostanu pri tome kako im je nego da na nepravedan i nepošten način dobivaju ono što nisu zaslužili.

Marko Mandarić i Tea Grizelj, 7.a

BUDITE ZAHVALNI NA ONOME ŠTO IMATE

Mnogi ljudi imaju obitelj, a neki ljudi žive sami jer su je ili napustili, ili je obitelj napustila njih. Mnogim je ljudima važno važno samo materijalno bogatstvo, ali oni ne shvaćaju da su ljubav i povjerenje koje nam daje obitelj najvažnija. Ja živim u obitelji koja sadrži pet članova i meni je jako žao kada se netko posvađa s nekim pa među njima više nema ljubavi. Isus, kada je stvarao svijet pružio je Adamu i Evi sve što su htjeli, a onda su ga jednog dana izdali. To nam govori da budmeo zahvali na onome što imamo. Među nekim prijateljima i prijateljicama vlada mržnja, a među nekim prijateljstvo. Neki se ljudi svakoga dana mole i zahvaljuju Isusu na onome što im je podario, ali neki se ljudi ne zahvaljuju i njima je važno samo bogatstvo, novac, nakit, skupa odjeća.. Ja sa svojom obitelji svaki dan zahvaljujem na kruhu i blagoslovu. Neki ljudi žive u raskoši, a neki moraju prositi da bi hranili svoju obitelj. Ja mislim da je ljubav sve što čovjeku može pomoći u životu. Mislim da je svaki čovjek koji je zahvalan, dobar i pošten čovjek. Budite zahvalni na onome što imate i isplatit će vam se jer nikada ništa ne možete izgubiti.

Hela Bešlić, 5.a

SIROMAŠTVO - SVJETSKI PROBLEM

Jedan veliki problem u današnjem društvu, svijetu, je siromaštvo. Mnogi je ljudi koji danas žive u bijedi i neimaštini. U Hrvatskoj nema toliko siromašnih koliko i u nekim državama Azije, Afrike, Amerike.

Mnogo je i djece koja nemaju što odijenuti ni jesti. Ja često svoje roditelje molim da mi kupe neki odijevni predmet: hlače, tenisice, majicu.. Ali me oni ponekad upozore da nije dobro biti nezahvalan te tražiti još i još te da se sjetim da neka djeca mojih godina sebi nemogu priuštiti ni polovicu onoga što ja imam. Također je jedna od velikih problema današnjice ljudska pohlepa, kad svi oni bogati koji imaju sve, preko malih ljudi žele imati još više. Zbog  toga se danas u društvu stvaraju velike razlike između bogatih i siromašnih, a najveće žrtve svega toga su djeca. Često mi mislima prolaze slike te jadne i tužne djece iz nekih dokumentarnih filmova i emisija kojima se ljude potiče da im pomognu. Mene takve priče vijek nanovo rastuže. Koliko su propatili, koliko su suza prolili, ali oni se, barem meni, uvijek čine nekako sretni jer bijeda i siromaštvo ponekad u obitelj unesu i zajedništvo. Isto kao što ponekad donose i nasilje i kriminal. Naime, siromašni se ljudi često uspuštaju u kriminal kako bi se domogli novca, te na kraju završe loše, u zatvoru npr., te im bude žao jer ja mislim da je ipak bolje živjeti u siromaštvu čiste savjesti, nego u bogatstvu, a da ne možeš spavati mirno zbog toga što si učinio. Siromaštvo se može dogoditi iznenada nekom nesrećom. To se dogodilo i jednom učeniku moje škole. On je stradao u jednoj prometnoj nesreći te je bio teško ozlijeđen. Naravno, tada se cijela škola odlučila za pomoć dječaku, te smo na različite načine pokušali skupiti novac da mu bar malo pomognemo. Nije bio bitan iznos novca, već to što smo se nečega odrekli od srca, da nekom pomognemo.

Danas je malo ljudi koji su spremni pomoći jedni drugima, a meni je drago što malom gestom nekome možemo uljepšati život i staviti mu osmijeh na lice.

Petra Dundić, 7.b