Osnovna škola Ravne njive-Neslanovac Split

Svijet po mom

            Gledam televiziju. Gledam ratove, djecu koja su gladna, poplave i nesreće.           

            Idem u školu. Djeca su glasna, Svađaju se. Šetam ulicom i vidim ljude koji razgovaraju ružnim riječima i ne pomažu jedni drugima. U svijetu po mom ne bi bilo ratova i oružja. Djeca bi se igrala, odrasli bi pričali o veselim temama. Na televiziji bismo svaki dan slušali vijesti o uraganima sreće, erupcijama osmijeha i poplavama lijepih riječi. Kada bi nebo to vidjelo, poslalo bi sve ptice da veselo pjevaju. Kada bi Zemlja to čula, naredila bi biljkama da rastu visoko prema nebu. Cijela bi priroda: biljke, životinje i ljudi, živjeli jedni s drugima u radosti i slozi.

            To bi, zaista, bio svijet „po mom“!

Lucija Stipičić, 7.a

SVIJET PO MOM

Dok sjediš na fotelji,

Najnovijem modelu,

Žvačeš hranu

U čistom odijelu.

Na poslu samo pričaš,

I nemaš dileme.

Tebi je svijet ružičast,

Ti nemaš probleme.

Nevolje u svijetu,

Tebe briga nije.

Novac te veseli

Dok drugi se ne smije.

Smiješan ti je ona

Što kopa po smeću.

Svijet po tvome je bajka,

Znaš samo za sreću.

Vana Vestić. 6.c

Mentorica: Daria Zlatar

SVIJET PO MOM

„I živjeli su sretno do kraja života.“ Sigurno vam je poznata ova rečenica i sigurno ste je čuli već sto puta,  jer ja jesam. Često mi je kao maloj majka uvečer pričala priče. Ja bih samo zatvorila oči i  uživala u toplim riječima koje su izlazile iz njenih usta. Slušala sam o prinčevima i princezama i njihovim savršenim životima i često sam se htjela naći u njihovom svijetu. Dugo sam mislila da je to nemoguće, a onda sam čula ovo: „Mašta radi svašta.“ To je potaklo moje razmišljanje i sve sam češće počela kreirati neki svoj svijet. Svijet iz bajke.

U tom mom idealnom svijetu najbitnija je riječ ljubav koja ga pokreće jer bez nje nema ničega. Prva stvar koju sam učinila u tom svijetu jest da sam bacila oružje u nepovrat, jer tu vlada samo mir. Tamo nema bogatih i siromašnih. Riječ beskućnik ne postoji. Svi su jednaki. Gladna djeca iz Afrike konačno su dobila svu potrebnu skrb kakvu i zaslužuju i svi se osjećaju jednako vrijedni. Ljubomoru, Sebičnost i Pohlepu sam izbrisala i one više nisu pozvane u moj svijet. Bolesnih ljudi nema jer se pronašao lijek za smrtonosne bolesti. Osmijeh je postao neizostavan dio na svačijem licu i svi su ljudi napokon naučili cijeniti sebe, jedni druge i život koji im je dan.

Vjerojatno se ove moje želje nikad neće ostvariti, ali znam da ću zauvijek imati moj savršeni svijet u srcu koji će mi u teškim trenutcima dati nadu za bolje sutra.

Lea Bratić, 8.b

Mentorica: Daria Zlatar

SVIJET PO MOM

Treba dakle napisati sastavak o svijetu upravo onakvom u kakvom želim živjeti i čiji dio želim biti, o svijetu kakav želim pomoći stvarati. Učinilo mi se kao da zaista mogu nešto promijeniti  iako sam samo dijete, samo jedan mali čovjek među milijardama drugih malih ljudi.  A opet mi se učini da su svi na neki način protiv moje ideje. Dobro, ne baš protiv, ali osjećam se bespomoćno jer dok ja maštam o boljem svijetu, dok se trudim dobro ponašati prema Zemlji na kojoj je sve što mi je važno i koja je moj jedini dom, ratovi još uvijek traju.

Znam da baš u ovom trenutku  netko plače, nekoga boli. Svako malo na svijetu, a pogotovo u Africi, umre jedno dijete, svakih nekoliko sekundi  nestaje dio Amazone i to velik kao nekoliko nogometnih igrališta, nestaju brojne prekrasne vrste… I mi smo nekad bili jedna čarobna vrsta, čak možda najposebnija, najsloženija ili kako smo sami sebi laskali - najinteligentnija…  A onda smo počeli izrađivati oružje, pokretati ratove i uništavati sve što je od nas veće i što ne bismo smjeli dirati. Zavirujemo u čarobna, nedostižna prostranstva svemira precjenjujući svoje sposobnosti.

Jer i glave, i srca premaleni su da bismo mogli zamisliti veličinu toga prostora ili međuprostora. Mi nemamo zapravo pojma što sveMIR jest.

Ali bojim se da se trudimo najprije izbrisati MIR, a onda i SVE, da ne ostane ništa. Kao da ne razumijemo da smo i sami njegov dio, važan iako naoko beznačajan komadić.

Ima li života na Marsu? Ima li vode na Mjesecu? Na kojim bismo drugim planetima mogli živjeti? Kao da uporno bježimo od stvarnosti našega svijeta uporno ga mijenjajući. Da, našeg! Na kraju ga stvarno trebamo mijenjati, ali ne mislim na još zgrada, na još srušenih stabala, mislim na promjenu na bolje što uključuje korak natrag. Jer ja još vjerujem u svijet u kakav su nekoć davno valjda i drugi vjerovali.

U svijet beskrajnih žitnih polja i voćnjaka, mirisnih šuma, u svijet bez rata i nasilja. Pa da se djeca mogu igrati bez straha. Svijet bez bombi i mina, svijet bez ružnih riječi i udaraca, svijet s manje glupih materijalnih proizvoda, manje ugroženih vrsta u prirodi, manje bića pred izumiranjem…

I dovoljno pitke vode da čini onih 70% našeg organizma, i dovoljno hrane za svu djecu i sve ljude svijeta, i slobodu i zajedništvo svim vjerama i rasama.

Jer su ljudi, biljke i životinje, sve države i sva mjesta – svi smo mi samo jedan mali svijet u beskonačnom svemiru. Ali to je naš jedini svijet za koji smo svi odgovorni.

Ovo nije govor za predsjedničke ili kakve god izbore jer političari češće samo govore, a rjeđe mijenjaju stvari. Ovo je samo popis onoga što bismo za početak trebali znati i truditi se sačuvati i oporaviti naš svijet.  Najprije popis, a onda predlažem i propis za stvaranje boljeg svijeta ili barem popravljanje ovog našeg jedinog.

Dakle, koristite više skromnosti, ljubavi, sreće, odgovornosti, razumijevanja i dobrote.  Stvarajte  i čuvajte mir i ne zaboravite kako je dovoljno u miru ležat pokraj mora, osjećat sunce i vjetar.

Svijet okupan u miru i suncu je svijet po mom. A po tvom?  

Hana Perković, 8.b

Mentorica: Daria Zlatar

BISERJE MOGA KRAJA

 Uvijek kada pomislim, na mir, na tišinu… sjetim se tog mjesta. To je mjesto tako daleko, ali meni ipak tako blizu. Ne mogu vam dočarati i opisati njegovu ljepotu, njegovu tajnovitost, skrovitost… U svakom njegovom dijelu vidim svoje pretke, vidim ih u ljeskanju trave, u staroj, izdržljivoj maslini koja skriva njihova lica i koja oblikuje njihove težačke, izmučene ruke…Sve te slike stapaju se u mojoj glavi, jer tamo gdje mi je najljepše i tišina progovara, sve je tako živo, prirodno, za razliku od grada gdje sve umire dok se ovdje sve budi. Dakako, nadam se da ste već shvatili da se radi o mom selu, o najljepšem mjestu na svijetu…

Moje je selo smješteno u srcu Zagore, u selu iza Muća, okruženo borovom šumom, mirom i čudnim spokojem. Moje selo zove se Ramljane. U Ramljanima se osjećam savršeno, mirno,  kao između sna i jave koji me ljeskaju ka usamljenim morskim valima prije nevere. Pri samom ulazu u selo nailazimo na prostranu borovu šumu. Pričaju stari da u toj šumi žive vještice i razna zvjerad, zbog toga nitko i ne odlazi u lov. Iako neki ljudi, pa i sam moj djed tvrde da su vidjeli razne zvijeri u šumi, ja baš i nisam toliko uvjerena u to. Ne smatram da lažu, već da samo žele nastaviti tu usmenu priču koja se prenosi s koljena na koljeno. Nakon te živopisne šume koja se u valovima slijeva niz brdo ugledamo s jedne strane proplanak, dok s druge strane raste par listopadnih stabala ograđenih suhozidom. Što idemo sve dalje i dalje, nailazimo na sve ljepšu prirodu i na mnoge domaće životinje. Priroda je čudna, tako mirna, ali i tako živa. Životinje, sve od reda su umiljate, ali i pomalo divlje. Svuda se čuje pjesma, veselje pastira i ljudi u polju. U selu većina kuća građena je od kamena, ali svakako najljepša i najveličanstvenija građevina u selu je crkva. Crkvu su u 18. stoljeću podigle dvije obitelji: Kardum i Baković . Ona je simbol sela, a njezini sveci, sv. Ivan i Jakov, zaštitnici su sela. U selu još i danas, osim starih ljudi živi i par mladih obitelji s djecom. Iako mlade i suvremene, i te su obitelji zadržale kulturno naslijeđe i običaje sela. Osim glavnog dijela sela u kojem je crkva, selo ima i svoju prekrasnu širu okolicu. Nedaleko od moje kuće, iza šikarja i trave nalazi se izvor. Taj izvor pitke vode natapa seoska polja na koja svakako valja skrenuti pažnju. Izvor se zove „Vodice“  i prije su sva kućanstva bez bunara dolazila tu po vodu. Izvor je bio mjesto okupljanja jer su osim ljudi i životinje dolazile tu na pojilo. Osim izvora, crkve, bogate flore i faune selo ima i svoj stari rudnik. U rudniku dugo već nema posla, no oko rudnika su razbacana mnoga „zlaćana“ kamenja. Svi bismo odmah pohitali tamo, no nije tako lako doći do rudnika. Rudnik se, naime, nalazi u samom središtu Moseća, planine ponad koje su nastali Ramljani. Stanovnici Ramljana, Ramanjci zauvijek će ostati zapisani, ali ne u knjigama kao bogati, besposleni ljudi. Oni će zauvijek ostati zarobljeni u hrastovima.“ Aleja hrastova“-  kako je ja od mila znam nazvati bilježi imena svih glava obitelji i svaka od njih upisana je u svom hrastu. Aleja hrastova vodi do livade na kojoj se nalazi bilje svake vrste, svih boja i oblika. To je seosko blago i volim otići tamo i stati do večeri.

U mom selu ima još mnogo znamenitosti, no najveća znamenitost su ljudi. Ljudi koji su darežljivi, dobri, neiskvareni i iskreni. Jer svaka istina je dobra, a ovo je istina o mom selu, životu i ljudima u njemu. Svaki kraj je lijep kraj, no ovakav biser građen od mnogo manjih i većih biserja teško je pronaći. I zato ga trebamo čuvati, prvo u svom srcu oživljavati uspomenu na njega, a potom čuvati njegove običaje i kulturu. Teško je pronaći ovakav pravi biser u moru izmišljenih i nerealnih, zapravo tuđih bisera!

Hanni Baković, 8.a

Mentorica: Antonela Berić

Hrvatska je riječ koju naučih od majke

Kada me jednom pitaju koja me je to zemlja odgojila, ja ću im reći: „Hrvatska.“ Kada me jednom upitaju koji to jezik zbore moja usta, ja ću im odgovoriti: „Hrvatski.“ Kada se jednom zapitaju čiju to himnu pjevam tako radosno, ja ću im odvratiti: „Hrvatsku.“

I kroz sve padeže i sve vrste ću provući tu riječ, tu čarobnu riječ, samo da znaju da se Hrvatom ne postaje ako pričaš i krasnosloviš hrvatski, ako pišeš i crtaš hrvatski, ako dišeš i misliš hrvatski. Ne, Hrvatom se postaje ako osjećaš hrvatski.

Jer Hrvatska nije jezik koji koristiš po potrebi, krasnoslovlje koje činiš za ocjenu. Hrvatska nije pismo koje znaš napamet ili nacrtani grb bez emocija, niti je ona zrak koji udišeš da živiš ili misli koje ti vrludaju glavom. Ne, Hrvatska nije ništa od navedenog.

Hrvatska je trenutni zastoj srca na sami spomen, ona sreća i zanos na samu pomisao, patnja i tuga na maglovito sjećanje te ponos i suze na daleku i ne tako daleku povijest.

I tek tada, kada u jednoj sekundi osjetiš sreću, zanos, tugu, suze, patnju, ponos i ljubav, samo na spomen riječi Hrvatska, tek se tada možeš zvati Hrvatom.

Jer Hrvatska je tvoj neizbrisivi genetski kod, ta krv što teče u tvojim venama. Hrvatska si ti.

Renata Runjić, 8.b

Mentorica: Antonela Berić

Junaci moga vremena

          Zapeli na odlagalištu na kojem već predugo palimo svoje ostatke, a gorivo preskupo da bi pokrenuli automobil. Današnja realnost, današnja bolna stvarnost koju neuspješno izbjegavamo.

Čak ni pojam današnjice nije više siguran; svakog trena balansiramo na prekretnicama života, ponekad vrlo opasnim. Pa koji je to smjer odabralo naše društvo?! Koji smo to smjer odabrali mi?!

          Moralni suicid je već odavno izvršen, počasni „seppuku“ kao simbol razaranja vlastitih težnji, vlastitih načela, a to sve za što? Da bi pali u kolotečinu nepromišljenih masa koje prate sve što sjaji, sve što blista, da bi dobili na popularnosti?

A možda i da bi samo normalno živjeli...

Teško se suprostaviti uraganu kada si samo jutarnji povjetarac, pogotovo ako za to i ne postoji razlog. Teško je biti heroj kada nitko ne želi spas. Na kraju krajeva, zar i nije cilj uživati u životu mirno i spokojno, kakoi priliči jednom sićušnom smrtniku? Upravo tako. Jedan sićušni, sićušni smrtnik. Bez cilja, bez težnje, bez odredišta. Lutalica u već spomenutoj kolotečini, tragač trenutnog zadovoljstva.

Sve što nam treba jest ranobožićni poklon blistavog omota sa zlatnom vrpcom. Nema veze za sadržaj, pa mi takvi i jesmo; nakićena fasada isprazne duše, tjeskobne i turobne, što zbog društva, što zbog sebe samih. Barem većina nas.

Ali, nema veze, navikli smo, rušimo budućnost da bi uživali u sadašnjosti, živimo tren umjesto vječnosti. A stare navike, na našu sreću, ionako teško umiru.

Renata Runjić, 8.b

Mentorica: Antonela Berić