Osnovna škola Ravne njive-Neslanovac Split

U petak 23. ožujka učenici šestih razreda klasičnu su nastavu zamijenili učenjem u prirodi i razgledavanjem znamenitosti. U pratnji svojih razrednica i nastavnice Geografije Ines Mikelić posjetili su špilju Vranjaču i Muzej Sinjske alke.

Nakon polusatne vožnje stigli smo u selo Kotlenice, zaseok Punde, a zatim laganom šetnjom do podnožja središnjega dijela Mosora koji sa svoje sjeverne strane krije jedan od najljepših bisera prirode krškoga kraja, špilju Vranjaču.

Na ulazu nas je dočekao simpatični gospodin Mirko Punda koji nam je dao upute, a potom nas proveo kroz špilju i održao zanimljivo predavanje.

Gospodin Punda rekao nam je da se špilja sastoji od dva dijela.

Ulazni dio špilje (tzv. atrij) nema špiljskih ukrasa i poznat je mještanima od davnina, dok je drugi dio 1903. g. otkrio Stipe Punda, vlasnik zemljišta na kojemu se nalazi špilja.

Baš kao što je gospodin Stipe u potrazi za ranjenim golubom prošao kroz mali uski prolaz i na svoje iznenađenje ugledao mnoštvo špiljskih ukrasa, tako smo i mi prolaskom kroz taj prirodni podzemni hodnik ostali zadivljeni čudesnim svijetom stalaktita i stalagmita te špiljskih skulptura nastalih tisućljetnim radom vode, daleko od svjetla dana i čovjekova pogleda. Posebno su nas zadivile skulpture koje podsjećaju na životinje i ljude – gospodin Mirko pokazao nam je orla, staricu, zaljubljeni par… Još jednom smo se uvjerili da je priroda najveći umjetnik.

Osim bogatstva podzemnih ukrasa raznih oblika i boja, u špilji je početkom 20. stoljeća pronađena i bogata fauna. Iako nismo vidjeli špiljskoga medvjeda koji je zahvaljujući povoljnim uvjetima nekoć obitavao u špilji, gospodin Mirko rekao nam je da je tada otkrivena nova vrsta špiljskoga pauka nazvana Stalita gireomettai, prema istraživaču, prof. Umbertu Giromettiju. Zahvaljujući njemu, pronađeno je zemljano posuđe i koštani fragmenti koji svjedoče o nastanjenosti špilje u neolitiku.

Jedan od razloga nastanjenosti i još jedna posebnost špilje je temperatura od 15 stupnjeva koja je stalna tijekom cijele godine. Saznali smo i da je špilja otvorena za turiste 1929. godine, a 1963. je proglašena zaštićenim geomorfološkim spomenikom prirode. Da smo se kojim slučajem našli u Vranjači za vrijeme potresa, ona bi zaštitila nas… Iznenadila nas je i utješila spoznaja da ne bi došlo do urušavanja, barem ne tijekom našega boravka u njoj (i sljedećih nekoliko stotina tisuća godina).

Nakon zanimljivoga predavanja gospodina Mirka, ovjekovječili smo posjet ovomu krškom fenomenu, a onda je došlo vrijeme za sendviče, kupnju suvenira, još malo fotografiranja…

Uslijedio je put prema viteškome Sinju.

Tamo nas je u središtu Muzeja Sinjske alke dočekala alkarska povorka: vojvoda, alkari, alaj-čauš, alkarski momci, arambaša… Nažalost, samo muzejski primjerci, ali ništa manje dojmljivi.

Saznali smo sve o povijesti Alke, uživali u razgledavanju alkarske opreme, odora, oružja, poslušali pjesme koje se izvode na Alci, okušali se kao alkari u digitalnim igricama… Pogledali smo i film o tome kako je nastala Alka, još jednom zadivljeni hrabrošću Sinjana koji su se davne 1715. uspješno oduprli brojčano nadmoćnijim Turcima.

Na kraju smo posjetili crkvu Čudotvorne Gospe Sinjske, a onda je uslijedio povratak kući.

U autobusu pjesma, smijeh, veselje… Bila je ovo jedna zanimljiva, zabavna i poučna terenska nastava, s koje smo se vratili puni dojmova i obogaćeni novim spoznajama.