Osnovna škola Ravne njive-Neslanovac Split

Povodom Dana škole Aktiv Hrvatskoga jezika (u suradnji s KUD-om Ravne njive) raspisao je natječaj za likovno-literarni natječaj Mojoj školi. Na natječaj je pristiglo 40 literarnih radova te 30-ak likovih radova. Nagrađena su četiri rada, od čega su dva prijedloga za grb škole te literarni radovi Moja škola i Škola, mjesto uspomena.

U nastavku donosimo nagrađene i zapažene (pohvaljene) radove.

Nagrađeni literarni i likovni radovi:

Moja škola

Naš ravnatelj baš je blag

i prema svima drag.

Naša je pedagogica

prava školska kraljica.

Čistačice čiste svaki kut

da ravnatelj ne bude nimalo ljut.

Kuharice kuhaju ukusna jela

koje stavljaju u puno zdjela.

Domari lupaju čekićima

da bi sigurnu učionicu pripremili učenicima.

Knjižničarka svaku knjigu posuđuje da se čita,

da djeca budu maštovita.

A moje učiteljice

uopće nisu mučiteljice

jer one imaju nas đake,

najveće veseljake.

Draga školo, sretan ti rođendan,

Neka ti ova pjesma bude za spomendan!

Škola, mjesto mojih uspomena

   Još uvijek se sjećam prvoga trenutka kada sam svojim malenim nožicama kročila na ovo mjesto, još se sjećam toga dana kada se u mojim očima pojavila neočekivana znatiželja i sreća.

   I sada, poslije osam godina, još uvijek sam tu, ali nešto se ipak promijenilo. U mojim očima sve više se nazire tuga, sigurna sam da će mi ovo mjesto nedostajati. Svaki trenutak proveden s osobama upravo ovdje je ono što ću pamtiti. To naše smijanje na satovima koje ni mi sami ne možemo i ne znamo objasniti. Sva neslaganja i naše dječje svađe. Isto tako će mi nedostajati ti „nepravedni“ i „zločesti“ nastavnici, kako smo ih nazivali. Što se kraj više bliži, shvaćam da su upravo oni ti koji su nas kroz sve ove godine odgajali, bodrili te nam čuvali leđa bez da smo bili svjesni toga. Zasigurno sam i ja sama poželjela da nestane, da ta škola ne postoji, ali u njoj je ipak sve imalo smisla.

   Kada se osvrnem iza sebe, shvatim da sam svoja najbolja vremena provela upravo na ovom mjestu. Sada se samo moram suočiti s činjenicom da će odsada ova škola i svi ti trenutci postati samo jedne lijepe uspomene.

Pohvaljeni radovi:

Najlipja škola

Draga školo moja,

puna si lipih boja.

I odi su prije bile njive,

a sad je tu škola kojoj se svi dive.

Još mi 39 godina slaviš,

a nećeš ni da se pohvališ.

Tol'ko si učenika učila,

da si se sva izmučila.

U najlipjem gradu Splitu

stojiš kao najponosnija škola na svitu.

U našem si životu veselje stvorila

bez da si išta progovorila.

Uvijek si pozitivna bila,

a tugu i mržnju si skrila.

Ti si kao jedan divan san,

zato ti sritan rođendan!

Moja škola

Moja škola je uredna i čista,

a u njoj sve jako blista.

Sloga, radost i veselje

vladaju u nastavno vrijeme.

Ravnatelj Miljenko nas voli

i da budemo dobri ponekad moli.

Pedagoginja sluša naše probleme,

a nakon priče slijedi druženje.

Najbolje graničara igramo

i puno se zabavljamo.

Paze nas i kuharice naše,

njihovo kuhano jelo nama uvijek paše.

Učenici uče po cijele dane,

zato njihovo znanje nema nijedne mane.

Knjižničarka je vladarica knjiga,

u knjižnici svojoj ona kraljevstvo ima.

Učiteljice naše drage puno zbog nas rade.

Zbog svega tebi, školo, hvala

jer si mi puno znanja dala.

Sretan ti 39. rođendan

i nek' ti bude najljepši dan!

Moja stara škola

      Prolazim jedan dan ulicom, onom našom, starom. Prije je cila od kamena bila; dica su se igrala, cviće je mirisalo. Lipa su to vrimena bila. Lito, sunce, maestral u zraku, a ja guštan. Ajme ča san volila šetat po maestralu! Iden tako niz ulicu, kad iza ugla stoji moja stara škola. I stigle me u spomene, sve se tuku koliko ih je.

      Sićan se tih dana kad san tu prvi put zakoračila. Kako me sada srce steže, k'o da je bilo jučer. I tada me srce stezalo, ali onda je bilo od uzbuđenja. Sićan se onih rumenih lica, novih vešti i urednih kosa. Sićan se mirisa kolonjske vode i plave Nivea kreme. Ah, k'o da mi sad vonja prid nosom. A kad se sitin strogih lica očeva koji ispraćaju dicu, tek su mi oni ulili strah pod kožu. Svi onako crni s „fudbalerkom“. A kad se tek sitin svoje prve učiteljice! Starija žena, side kose, s „cuf“ frizurom. Sićan se njenih crvenih cvika i razdvojenih zubiju. Evo! K'o da sad čujem školsko zvono. Ča bi sve dala da se vratin u te dane. I u tom trenu prene me truba automobila. Nekad sam čula školska zvona, sad trubu auta. Jednom sam mirisala cviće, a sad vonjam onaj šporki zrak koji nas sve truje. Nekad san odlazila na peškariju s nonom, a sad šetam prašnjavom ulicom. Jednom sam išla u školu, jednom, jednom… Dugo se nisam tako iskreno razveselila. Prije nikad ne bih rekla da ću se školi veselit, ali tek sad vidin u čemu je lipota. Tako me ponila draž pa krenem dalje da je izbliza vidin. Prominila se, puno je novih stvari. Ta u moje vrime imali smo zeleni vrt, dva stabla lipih trišanja i tri drvene klupe. Sad su uništili i to malo zelenila, a onih slatkih trišanja više nema. Tako gledam oko sebe, kad ono dica izašla, svi jure. Nose borše, veće od njih samih. Pa se sjetih sebe u toj dobi. Rumenih obraza, smeđe kose, s prepoznatljivom crvenom veštom. Uvik sam bila sitna pa san tešku boršu jedva nosila. Kako su se vrata otvorila, tako ja provirila unutra. Više nema bilih zidova, sad su žuti. Više nema ni onih drvenih kredenci. Sad s plafona vise neki čudni lusteri, a nema ni onih šarenih škura. Udahnem duboko u nadi da osjetim stari miris, ali više u zraku ne volja kolonjska voda ni plava Nivea krema. Teško mi je bilo gledat sve to jer znan koliko je vrimena prošlo, a još mi teže kad vidin sve te promjene. Izašla sam vanka da polako krenem kući. Okrenula sam se par puta pa na kraju uočim neku cedulju na ulazu. Uzmen stare cvike i čitam. Sve se minja pa tako i škola. Sad će i nju srušit ka i sve drugo.

     S ton školom srušit će i moje snove, moja nadanja, prve ocjene, prvu ljubav, sav smijeh, sve. Izgleda da će mi žudnju u srcu morat utažit samo uspomene. Hvala Bogu pa njih ne mogu srušit. Njih čuva moje srce, srce jako od ljubavi.

Škola kao moja

Moja škola Ravne njive se zove

i tu sam ostvarila mnoge snove.

Svakoga rujna raširi ruke

i zagrli sve đake bez muke.

Čekaju nas stolice i klupe

i učitelji da nam u znanju popune rupe.

Škola mi je mnoge prijatelje dala

i na tome joj veliko, veliko HVALA!

Crveni krov nad našim glavama

     Jedna škola dugo je tražila pravo mjesto gdje bi živjela, još od crno-bijeloga doba. Tako je i ta škola bila sva u bijelom, a nakon nekog vremena odlučila se smjestiti na Ravnim njivama.

     Sada joj je skoro četrdeset godina i puno đaka je prošetalo njenim hodnicima pa se ona naslušala dosta njihovih priča. Saznala je da Mate ne voli školu, a da Stipe ni ne bi išao u nju da ga roditelji ne tjeraju. To ju je dosta uvrijedilo, ali ju nije zaustavilo u slušanju priča. Čak je od nekih djevojčica saznala da je crvena boja u modi pa se dodatno uljepšala tako što je na sebe dodala malo crvene boje. Od spremačica je saznala koji je deterdžent najbolji za njene prozore i nije joj dugo trebalo da ga nađe. I tako ona već skoro četrdeset godina sluša nove priče i poneke tračeve. Sada se sprema za svoj rođendan i očekuje nešto veliko i posebno, no ne preveliko jer je ona ponosna na svoju veličinu. Viša je od svih i to ju jako veseli. Dosta je strpljiva i očekuje četrdeset poklona jer joj se oni prošli baš i nisu svidjeli. Zato se požurite i pripremite i vi njoj svoj poklon! Stavite joj zvijezdu na glavu da bude još sjajnija i za koji centimetar viša ili joj poklonite još neku priču. Ne znam, izbor je na vama, ali ne budite glasni dok odlučujete jer će vas škola čuti i to više neće biti iznenađenje. Sigurna sam da je izabrala dobro mjesto na Ravnim njivama!