Ženo
što iz bijede našeg svagdanjeg života
očajale i krotke oči dižeš k meni
Sav ovaj život... oh, sav ovaj život
ženo
jedanput ja odsvirat ću na harfi
I kad poslije harfe
progovore ćutke naše duše
znaš li što će govoriti?
Kako bjesmo srećni.
Kako bjesmo srećni.
Pjesma pjesnika
Ja ne znam što vi želite
Ja idem,
izmeđ kuća, cestama i noću preko polja
i pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari
Jer ja sam srce
O svijet i ja u svijetu i svijet u meni
Grad noći žene zvijezde
Ples radost ljubav vrisak Bog
Ja pjevam
i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde
(O zašto nisu vaše duše duboka jezera, tamno more?)
U svijetu moje pjesme glasno pjevaju
i njihov bol i smijeh i radost nitko ne sluša
tek mnogo lica ruga se i smije
O tko sam, tko sam
ja, pjevač sam u noći gradom i na cestama?
Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta?
Da nisam luđak što je bezbroj godina već lud?
Ja ne znam ništa
Pjevam
i prolazim izmeđ zlobno osmjehnutih lica
u noć i plavu daleku samoću.
Ja penjem se i penjem uza strme staze
I kad se popnem, stojim
u prostoru nijemom i bez ljudi
Ja, tamni pjevač na visini
Ja, usamljeno stablo navrh brda
što svoj mukli besprekidni šumor
u duboku crnu vječnost ruši.
.jpeg)
.jpg)
.gif)
